Na hadždžu sam putovao s agencijom za hadždž. U Medini sam sreo čovjeka iz Saide, Egipat, koji me srdačno pozdravio. Bio je to dobar čovjek s brkovima i obrijanom bradom. Proveli smo pet dana u Medini, uživajući u lijepim trenucima. Ovaj čovjek je donio nargilu s okusom badema i meda, ali sam mu skrenuo pažnju da je to zabranjeno i da treba pokajati se. On je razbio nargilu i odlučio promijeniti svoje navike.
Savjetovao sam mu da pusti bradu da raste, a brkove skratio makazama. Allah ga je blagoslovio da se promijeni u Medini. Nakon toga smo otišli u Mekku, obavili obrede hadždža, a on je bio s nama tokom cijelog puta. Pred kraj, izrazio je želju da klanja u Hidžru Ismaila, iako je bilo gužve. Nakon što smo se provukli kroz masu i ušli unutra, klanjao je dva rekata i preminuo u sedždi. Bio sam iznenađen i uznemiren, pitajući se što će biti sa mnom.
Njegova smrt podsjetila me je da nikad ne znamo kada će doći naš red. Osvrnuo sam se na svoj život i shvatio koliko je važno živjeti u skladu s vjerom i plemenitim principima. U tom trenutku osjetio sam duboku zahvalnost prema Allahu što me podsjetio na prolaznost života i važnost duhovnog napretka. Odlučio sam se još više posvetiti svojoj vjeri i činiti dobra djela koja će biti prihvaćena pred Allahom.
