Hakim ibn Hizam, radijallahu anhu, zatražio je imetak od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je dao ono što je tražio. Nakon što je tražio drugi put, Poslanik mu je opet udovoljio. Treći put kad je Hakim ponovo zatražio, Allahov Poslanik mu je dao što je tražio, ali mu je tada rekao: “Hakime, ovaj imetak je sladak i privlačan. Ko ga uzme velikodušno, bez pohlepe, imat će berićet u njemu. Ali, ko ga uzme pohlepno, neće imati berićet i bit će kao onaj koji jede, a ne može se zasititi. Gornja ruka (ona koja daje) je bolja od donje ruke (ona koja prima).” Nakon toga, Hakim ibn Hizam je rekao: “Allahov Poslaniče, tako mi Onoga Koji te je poslao s Istinom, više nikada neću ništa tražiti od ikoga dok ne napustim ovaj svijet.”
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, Ebu Bekr, radijallahu anhu, postao je halifa muslimana. U dijeljenju imetka muslimanima, pozvao je i Hakima ibn Hizama da primi svoj dio, ali je Hakim odbio. Kasnije, kada je Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, preuzeo hilafet, i on je pozvao Hakima da uzme svoj dio imetka. Međutim, Hakim je opet odbio. Tada je Omer rekao: “O muslimani, uzimam vas za svjedoke da sam davao Hakimu njegov udio, ali je on to odbio.” (Muttefekun alejhi)
Stara izreka kaže: “Novac je najgori gospodar, a najbolji sluga.” To znači da onaj ko teži zgrtanju imetka postaje njegov rob, ne mareći je li imetak halal ili haram. S druge strane, onaj ko koristi imetak kao sredstvo, živi i umire dostojanstveno. Sakupljanje novca nije sramota, ali je sramota postati rob zgrtanja imetka.
Berićet će imati onaj ko imetak uzima velikodušno, bez pohlepe i bez dodijavanja. Njegov imetak će se umnožavati i biti halal, što će donijeti zadovoljstvo. Nasuprot tome, onaj ko imetak uzima pohlepno i insistiranjem, neće imati berićet. Allah će uništiti blagoslov u tom imetku, a njegov vlasnik će ostati nezadovoljan i nezasit.
Jedan od znakova Allahove veličine je što je učinio ljude potrebnima jedni drugima, dok je Allah neovisan od svih stvorenja. Čovjek ponekad mora tražiti pomoć od drugih, što nije sramota jer smo upućeni na međusobnu podršku. Na primjer, šta da radi bolesnik kojem je potrebna skupa operacija, ili čovjek koji ne može raditi zbog bolesti i mora uzdržavati svoju porodicu?
Naša je dužnost pronaći takve ljude i pomoći im, čak i prije nego što traže. Mnogo je onih koje dostojanstvo sprječava od traženja pomoći, iako su u potrebi. Allah, dželle šanuhu, obećava nagradu za davanje takvim ljudima: “A ono što od imetka udijelite drugima bit će vam nadoknađeno, neće vam biti učinjena nepravda. I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.” (El-Bekara, 273.)
