Promjene u Srbiji i pitanje odnosa prema Bosni i Hercegovini: da li se mijenja politika ili samo njeni nosioci?
Politička previranja u Srbiji ponovo su otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja u regionu: da li se zaista mijenja državna politika prema Bosni i Hercegovini, ili se mijenjaju samo ljudi koji tu politiku provode? Iako se u javnosti sve češće govori o novim akterima, studentskim pokretima i udaljavanju dijela akademske elite od Aleksandra Vučića, za Bosnu i Hercegovinu to pitanje nikada nije bilo samo akademsko niti isključivo susjedsko. Ono je uvijek imalo neposredne političke posljedice, posebno kada se radi o teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku i regionalnoj stabilnosti.
Na prvi pogled, pojava novih političkih inicijativa u Srbiji može djelovati kao znak zaokreta. Međutim, dublja analiza pokazuje da se u pozadini često nalaze obrasci koji nisu novi, nego duboko ukorijenjeni u historiji srpske nacionalne politike. Zbog toga je važno ne posmatrati samo dnevnu politiku, već i širi ideološki okvir koji traje decenijama, pa i stoljećima. Upravo taj kontinuitet daje posebnu težinu pitanjima koja se tiču Bosne i Hercegovine, jer pokazuje da promjena vlasti ne mora značiti i promjenu političkog kursa.
Historijski korijeni političkih ambicija
Da bi se razumjelo današnje stanje, potrebno je vratiti se u prvu polovinu XIX stoljeća, kada se oblikuju temelji moderne srpske državne ideologije. Jedan od ključnih dokumenata tog perioda je Garašaninovo Načertanije iz 1844. godine, program koji je definirao šire političke i nacionalne ambicije Srbije. Iako historiografija i dalje raspravlja o njegovom stvarnom dometu i tumačenju, činjenica je da je taj dokument ostavio dubok trag u kasnijem razvoju srpske politike prema susjednim narodima i teritorijama.
U istom vremenskom okviru, književnost i politička imaginacija počele su se snažno preplitati. Objavljivanje Gorskog vijenca 1847. godine dodatno je utjecalo na stvaranje nacionalnih mitova, naročito kroz motiv „istrage poturica“. Taj pojam je u kasnijim političkim interpretacijama dobio mnogo šire značenje od književnog i historijskog konteksta. Umjesto da ostane dio kulturne baštine, korišten je kao simbolički alat u stvaranju ideološke slike o muslimanima kao prepreci nacionalnom objedinjavanju.
Takva naracija nije ostala zatvorena u XIX stoljeću. Tokom XX stoljeća mijenjale su se državne forme, ideologije i međunarodne okolnosti, ali su se određene političke matrice vraćale u novim oblicima. Bosna i Hercegovina je u tim procesima često tretirana kao prostor na kojem se prelamaju širi geopolitički i nacionalni interesi, dok je bošnjačko i muslimansko stanovništvo nerijetko predstavljano kroz prizmu političkih stereotipa, a ne kao ravnopravan subjekt vlastite državnosti.
Memorandum SANU-a i povratak starih ideja u modernom ruhu
Posebno važno mjesto u toj historijskoj liniji zauzima Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine. Njegovo objavljivanje označilo je prelomni trenutak u modernom srpskom nacionalnom diskursu, neposredno pred raspad Jugoslavije. U dokumentu su iznesene teze o navodnoj političkoj i ustavnoj neravnopravnosti Srbije i Srba u tadašnjoj federaciji, kao i potreba redefiniranja odnosa unutar jugoslavenskog poretka. Iako je formalno riječ o akademskom dokumentu, njegov utjecaj je bio izrazito politički.
Važnost tog dokumenta ne leži samo u njegovom sadržaju, nego i u činjenici da pokazuje koliko su akademske institucije mogle biti aktivni sudionici političkog oblikovanja društva. Ideje koje su nastajale u intelektualnim krugovima nisu ostale ograničene na seminare, konferencije i publikacije. One su, naprotiv, postale dio šire političke platforme koja je utjecala na državne odluke, medijski diskurs i mobilizaciju javnosti. To je jedan od razloga zašto se i danas pažljivo prati svaki odnos između akademskih centara moći i novih političkih pokreta u Srbiji.
Devedesete godine su pokazale koliko daleko takav proces može otići kada se spoji s nacionalističkom politikom, ratnom propagandom i institucionalnom podrškom. Agresija na Bosnu i Hercegovinu, opsada gradova, etničko čišćenje, sistematsko nasilje i genocid u Srebrenici ostavili su posljedice koje su utvrđene i presuđene pred međunarodnim sudovima. Zbog toga svaka nova politička poruka koja dolazi iz Beograda prema BiH mora biti posmatrana kroz prizmu historijskog iskustva, a ne samo kroz savremeni politički marketing.
Vučić kao politički akter, ali ne i početak priče
Aleksandar Vučić često se u regionalnoj javnosti predstavlja kao centralna figura srpske politike, ali on nije začetnik nacionalne strategije koja je oblikovala odnose prema Bosni i Hercegovini. On je, prije svega, političar koji je došao u već formiran ideološki i institucionalni ambijent. Zato je pogrešno posmatrati njegov eventualni odlazak kao automatski kraj politike koja je imala dublje historijske korijene.
U tom kontekstu posebno je zanimljiv odnos dijela SANU-a prema Vučićevoj vlasti. U junu 2025. godine grupa od 25 članova SANU javno je zatražila njegovu ostavku, pozivajući se na stanje demokratije, urušavanje institucija, pritiske na medije i problematično funkcionisanje pravosuđa. Ipak, takav potez ne znači nužno promjenu pogleda na nacionalna pitanja. Kritika jednog lidera ne podrazumijeva odustajanje od ideoloških matrica koje su mnogo starije od njega.
To se vidjelo i ranije, kada je Izvršni odbor SANU u maju 2024. kritikovao Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, tvrdeći da dokument ne doprinosi pomirenju. Takva reakcija pokazuje da unutar akademskih struktura i dalje postoje stavovi koji nastoje relativizirati ili politički reinterpretirati međunarodno utvrđene činjenice. Upravo zato je važno razlikovati neslaganje s Vučićem od stvarnog napuštanja starih nacionalnih koncepata.
Studentska lista i pitanje nove političke generacije
Posebnu pažnju danas izaziva Studentska lista, politički projekt koji se u javnosti predstavlja kao izraz nove generacije i nove energije u srbijanskom društvu. Međutim, program vanjske politike objavljen u novembru 2026. godine pokazuje da mladi politički akteri ne moraju nužno nuditi i novi odnos prema Bosni i Hercegovini. Naprotiv, u dijelu koji se odnosi na BiH prepoznaju se stavovi koji podsjećaju na stare političke obrasce.
Prema tom programu, predviđa se očuvanje nadležnosti i ustavnog položaja Republike Srpske, podrška njenom pravu veta u zajedničkim institucijama, podrška zahtjevima vezanim za pokretnu i nepokretnu imovinu, preispitivanje bonskih ovlasti visokog predstavnika te jačanje specijalnih i paralelnih odnosa Srbije i RS. Sve su to konkretne političke poruke koje pokazuju da se pitanje Bosne i Hercegovine i dalje tretira ne kao pitanje punog suvereniteta jedne države, nego kao prostor za unutrašnje i regionalno političko djelovanje.
Posebno je važno što se takva platforma pojavljuje u trenutku kada dio akademske zajednice otvoreno podržava studentski pokret, a pojedini članovi SANU se distanciraju od Vučićeve vlasti. To otvara legitimno pitanje: ko oblikuje politički sadržaj novih aktera, koje ideološke krugove oni konsultiraju i da li su njihove pozicije zaista autentično nove ili samo modernizirana verzija ranijih nacionalnih programa? Na ta pitanja se ne može odgovarati bez ozbiljne analize, jer politički jezik često prikriva kontinuitet tamo gdje se na prvi pogled vidi promjena.
Šta Bosna i Hercegovina mora pratiti u narednom periodu
Za Bosnu i Hercegovinu presudno nije samo to ko će zamijeniti Vučića, nego kakvu će politiku prema BiH voditi nova politička elita u Srbiji. Srbija može deklarativno govoriti o poštovanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, ali istovremeno podržavati političke procese koji dovode u pitanje državnu imovinu, funkcionalnost institucija i autoritet međunarodnih aranžmana koji čuvaju postdejtonski poredak. Upravo tu leži razlika između formalnog priznanja i stvarnog poštovanja suvereniteta.
Zbog toga BiH ne smije pratiti samo izjave, nego i dokumente, kadrovska rješenja, akademske veze i ideološke poruke koje dolaze iz nove političke strukture u Beogradu. Potrebno je obratiti pažnju na to ko piše programe, ko ih oblikuje, ko ih finansijski i medijski podržava, te da li se iza retorike o demokratizaciji krije isti politički pogled na Bosnu i Hercegovinu kao i ranije. Iskustvo historije pokazuje da opasnost ne dolazi uvijek u otvorenom i grubom obliku; ponekad se pojavljuje kroz umjereniji jezik, ali sa istim ciljevima.
Stoga je najvažnije pitanje i dalje otvoreno: da li Srbija mijenja vlast, ili mijenja samo generaciju koja će nastaviti dugu tradiciju političkog odnosa prema Bosni i Hercegovini? Odgovor se ne može dati na osnovu studentskih protesta, novih lica ili obećanja o reformama. On se može prepoznati tek kada se vide konkretni potezi, odnos prema presuđenim činjenicama, prema granicama susjednih država i prema međunarodnom pravnom poretku. Ako se promijene samo nosioci, a ne i ciljevi, onda za Bosnu i Hercegovinu promjena u Beogradu neće značiti stvarnu promjenu politike.
