Rekordna štednja u Bosni i Hercegovini: građani, firme i institucije drže više od 41 milijarde KM na računima
U Bosni i Hercegovini nastavlja rasti iznos novca koji građani i pravni subjekti drže na bankovnim računima i u različitim vrstama depozita, a najnoviji podaci pokazuju da je riječ o više od 41 milijarde konvertibilnih maraka. Ovaj podatak ponovo otvara važno pitanje: šta ovako visok nivo štednje govori o ekonomskoj slici zemlje, o navikama stanovništva, ali i o povjerenju u bankarski sistem koji posljednjih godina zadržava stabilnost uprkos brojnim izazovima.
Na prvi pogled, rekordna štednja može djelovati kao pozitivan signal. Veći iznos depozita u bankama često znači da građani imaju određenu finansijsku sigurnost, da dio stanovništva uspijeva izdvajati novac za nepredviđene okolnosti i da bankarski sektor ostaje jedno od najpouzdanijih mjesta za čuvanje kapitala. Međutim, ekonomisti upozoravaju da ovako visoki iznosi ne moraju nužno značiti i snažniji životni standard. Naprotiv, štednja može rasti i zato što građani odgađaju potrošnju, ne vide dovoljno prilika za ulaganje ili se pripremaju za period neizvjesnosti.
U praksi, struktura ovih sredstava govori mnogo više od samog ukupnog iznosa. Dio novca čine oročeni depoziti, dio se drži na transakcionim računima, a značajan segment pripada firmama, institucijama i javnom sektoru. To znači da se ne radi isključivo o „ušteđevini građana“, nego o širem finansijskom ekosistemu u kojem se novac zadržava u bankama zbog sigurnosti, likvidnosti i lakšeg pristupa. U zemlji u kojoj je povjerenje u dugoročna ulaganja često ograničeno, bankovni računi ostaju najčešći izbor za čuvanje vrijednosti.
Stručnjaci ističu da je za tumačenje ovih brojki važno posmatrati i inflaciju, kamatne stope te opšti ekonomski ambijent. Kada cijene rastu brže od prinosa na štednju, realna vrijednost novca zapravo pada, čak i ako nominalni iznos na računu ostaje isti ili raste. Zato se mnogi pitaju koliko je ova štednja zapravo „aktivna“ i da li dio kapitala ostaje neiskorišten u trenutku kada bi mogao biti usmjeren u investicije, pokretanje biznisa, kupovinu stanova ili razvoj novih proizvodnih kapaciteta.
Jedan od ključnih problema bh. ekonomije je upravo odnos između štednje i ulaganja. U normalnim tržišnim okolnostima, kapital iz bankarskog sistema treba se pretvarati u kredite, investicije i nove razvojne projekte. Kada se to ne dešava u dovoljnoj mjeri, novac ostaje „zarobljen“ u finansijskim tokovima bez većeg utjecaja na zapošljavanje i rast bruto domaćeg proizvoda. Zbog toga visok nivo depozita nije sam po sebi garancija ekonomskog napretka, nego prije pokazatelj potencijala koji bi tek trebalo bolje iskoristiti.
Ovaj trend, međutim, ima i svoju drugu stranu. Za banke, veći depoziti znače stabilniju osnovu za kreditnu aktivnost i veću otpornost na tržišne šokove. Ako finansijske institucije raspolažu dovoljnim nivoom likvidnosti, lakše mogu finansirati privredu i građane kroz stambene, potrošačke i poslovne kredite. Ipak, visoka štednja neće sama po sebi pokrenuti razvoj ako ne postoji povjerenje u pravni sistem, predvidiva ekonomska politika i jasni uslovi poslovanja koji bi ohrabrili ljude da ulažu, a ne samo da čuvaju novac.
U javnosti se često postavlja pitanje zašto građani u BiH, uprkos teškoj ekonomskoj situaciji i relativno niskim prosječnim plaćama, i dalje uspijevaju povećavati štednju. Odgovor je složen. Jedan dio stanovništva štedi iz opreza, posebno nakon perioda poskupljenja, političkih tenzija i globalne nestabilnosti. Drugi dio novca dolazi od doznaka iz dijaspore, koje i dalje imaju važnu ulogu u ukupnom finansijskom prometu zemlje. Treći segment čine prihodi firmi koje radije drže sredstva na računima nego da ih odmah usmjeravaju u nova ulaganja.
Važno je naglasiti i da rekordna štednja ne znači automatski da je život građana lagodniji. Mnogi ljudi odvajaju novac za školovanje djece, liječenje, kupovinu nekretnine ili jednostavno za slučaj gubitka posla. U zemlji u kojoj socijalna sigurnost nije dovoljno jaka, a troškovi života rastu iz godine u godinu, štednja često postaje forma samoodbrane, a ne znak luksuza. Upravo zbog toga ekonomisti podsjećaju da se struktura depozita mora posmatrati kroz socijalni i demografski kontekst, a ne samo kroz bankarske izvještaje.
U širem smislu, ovakvi podaci otvaraju i pitanje finansijske pismenosti. Građani često ne raspolažu informacijama o tome kako bolje upravljati novcem, kako procijeniti rizik i kako pronaći ravnotežu između štednje i ulaganja. Dio stanovništva i dalje vjeruje da je jedini siguran izbor držanje novca na računu, iako bi za dugoročno očuvanje vrijednosti bilo korisno razmotriti i druge oblike finansijskog planiranja. To, naravno, ne znači preuzimanje nepotrebnog rizika, nego razvijanje kulture racionalnog upravljanja ličnim finansijama.
Rast depozita u BiH je istovremeno i poruka i upozorenje. On pokazuje da novca ima, da bankarski sektor funkcioniše i da povjerenje u finansijski sistem postoji. Ali istovremeno ukazuje na to da domaća ekonomija još uvijek nema dovoljno snažne mehanizme koji bi taj kapital pretvorili u širi društveni i razvojni efekt. Ako država, banke i poslovna zajednica uspiju stvoriti povoljnije uslove za ulaganja, tada bi i rekordna štednja mogla postati snažan motor razvoja, umjesto da ostane tek pasivni pokazatelj opreza i nesigurnosti.
Drugim riječima, više od 41 milijarde KM na računima i depozitima predstavlja važan finansijski signal, ali ne i konačan odgovor na pitanje koliko je bh. ekonomija zaista snažna. Prava vrijednost tog novca zavisit će od toga hoće li ostati zaključan u bilansima banaka ili će biti pretvoren u nove poslove, radna mjesta, proizvodnju i veći kvalitet života. Tek tada će se moći reći da rekordna štednja nije samo statistika, nego i početak ozbiljnijeg ekonomskog zaokreta.
