Mustafa Cerić o Dodikovim porukama: Vjerska pripadnost nije izgovor za političko ponižavanje
Bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić oštro je reagirao na posljednje izjave Milorada Dodika o islamu, muslimanima i navodnoj „islamizaciji“, ocijenivši da takav govor prelazi granicu političke polemike i ulazi u prostor vrijeđanja ljudi zbog njihove vjere i identiteta. Njegova reakcija stigla je nakon govora održanog na Palama, koji je u javnosti izazvao brojne komentare, posebno zbog načina na koji je islam predstavljen kao politička prijetnja, a ne kao vjera miliona ljudi.
Cerić je poruku objavio na društvenim mrežama, a sam naslov statusa već je nagovijestio njegov oštar ton: „Islam nije pozornica za tvoje gluposti“. U tekstu je poručio da politički nesporazumi ne smiju služiti kao izgovor za ponižavanje čitave vjerske zajednice, niti za stvaranje atmosfere u kojoj se muslimani predstavljaju kao prijetnja društvu.
Prema njegovim riječima, problem nije samo u grubim riječima, nego u političkoj namjeri da se vjera pretvori u instrument zastrašivanja birača i učvršćivanja podjela.
Ono što ovaj slučaj čini posebno osjetljivim jeste činjenica da Cerić u svojoj reakciji povezuje Dodikove izjave s veličanjem osoba koje su pravosnažno osuđene za ratne zločine. Takav spoj, upozorava on, nije tek retorički manevar, nego poruka koja duboko vrijeđa žrtve i dodatno produbljuje nepovjerenje među ljudima.
Spominjanje osuđenih ratnih zločinaca, kako navodi, ne može se predstavljati kao domoljublje ili politička hrabrost, jer se time relativizira presuđena odgovornost za najteže zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Cerić u svom obraćanju insistira na tome da Bošnjaci imaju pravo na vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet, te da to pravo nije nešto što političari mogu davati ili oduzimati prema trenutnoj potrebi. U njegovoj poruci naglašava se i da musliman u Bosni i Hercegovini ne mora nikome polagati ispit podobnosti da bi imao pravo na dom, vjeru, ime i javno djelovanje.
Takvo isticanje identiteta, prema njegovom stavu, nije provokacija, nego elementarno građansko i ljudsko pravo.
U širem političkom kontekstu, ova polemika nije samo sukob dva javna stava. Ona odražava dugogodišnju napetost u bosanskohercegovačkom javnom prostoru, u kojem se vjerski i nacionalni identiteti često koriste za mobilizaciju političke podrške. Kada se islam opisuje kao opasnost, a muslimani kao nepoželjni, tada se, kako upozoravaju brojni analitičari, ne napada samo jedna grupa građana, već se podriva i ideja Bosne i Hercegovine kao zajedničkog prostora različitosti.
Upravo zbog toga su reakcije na ovakve izjave obično snažne i prelaze granice stranačkih i ideoloških podjela.
Cerić u svojoj objavi upućuje i direktan apel institucijama da reagiraju u okviru svojih nadležnosti. Njegov zahtjev nije samo moralni, nego i pravni: smatra da govor koji ponižava ljude zbog vjere i u isto vrijeme podstiče neprijateljsku atmosferu zaslužuje ozbiljno razmatranje. Time otvara pitanje odgovornosti javnih ličnosti za riječi koje izgovaraju, posebno kada te riječi dopiru do široke publike i mogu dodatno potaknuti netrpeljivost u već osjetljivom društvenom ambijentu.
Važan segment Cerićeve poruke odnosi se i na odnos prema srpskom narodu, pri čemu pokušava jasno razdvojiti političko ponašanje pojedinca od kolektivne pripadnosti. On poručuje da nijedan narod ne smije biti talac jednog političara i da poštovanje prema komšiji druge vjere nikoga ne čini manje pripadnikom vlastitog naroda.
Takva poruka posebno je značajna u zemlji u kojoj su ratna sjećanja još uvijek svježa, a politički diskurs često sklizne u logiku podjela i međusobnog optuživanja.
U njegovom obraćanju vidi se i šira zabrinutost zbog načina na koji se politički govor koristi za stvaranje slike o „unutrašnjem neprijatelju“. Kada se jedna vjera, kaže Cerić, svede na prijetnju, tada se ne vrijeđaju samo vjernici nego se narušava i civilizacijski minimum društvenog dijaloga.
Posebno je naglasio da musliman može biti komšija, radnik, roditelj, ljekar ili učitelj, te da ga se ne smije reducirati na stereotip ili metu političke propagande. Ovakvo insistiranje na ljudskoj dimenziji identiteta predstavlja i pokušaj da se javnost podsjeti na svakodnevni suživot koji je mnogo širi od dnevne politike.
Reakcija Mustafe Cerića istovremeno je i poruka javnosti da se na uvrede ne smije navikavati. Njegov stav sugerira da ponavljanje uvredljivih poruka ne smanjuje njihovu težinu, nego naprotiv povećava odgovornost onih koji ih normaliziraju. U tom smislu, ova rasprava prevazilazi lični sukob i pretvara se u test društvene zrelosti: koliko je javni prostor spreman da zaštiti dostojanstvo svakog građanina, bez obzira na vjeru i naciju.
U vremenu kada se jezik mržnje brzo širi kroz medije i društvene mreže, takva pitanja postaju sve važnija.
Na kraju svoje poruke, Cerić je Miloradu Dodiku poručio da prije svakog novog govora o islamu mora razlikovati vjeru od vlastitih predstava i političkih konstrukcija. Taj završni ton, iako grub, nosi jasnu namjeru: upozoriti da javna riječ ima posljedice i da odgovorni politički govor ne počiva na ponižavanju drugih. U bosanskohercegovačkom društvu, gdje su rana sjećanja na rat i dalje prisutna, upravo je takva odgovornost važnija nego ikad.
Zato ova reakcija nije samo lični odgovor jednog vjerskog autoriteta, nego i podsjetnik da se mir, dostojanstvo i jednakost moraju braniti stalno, a ne samo kada su ugroženi.
Ova tema pokazuje i koliko je važno razlikovati legitimnu političku raspravu od govora koji ciljano udara na identitet i dostojanstvo drugih ljudi. Bez takve razlike, javni prostor lako postaje mjesto u kojem dominiraju strah, sumnja i trajna polarizacija.
Zato se reakcije poput Cerićeve ne mogu posmatrati samo kao lična polemika, nego i kao dio šire borbe za društvo u kojem će vjera, narodnost i kultura biti poštovani kao dio bogatstva zajedničkog života, a ne kao razlog za optuživanje i podozrenje.
