Varoška Rijeka i džamija koja je prije više od jednog stoljeća okupila cijelu Krajinu
U malom krajiškom mjestu Varoška Rijeka, nadomak Bužima, zabilježen je događaj koji i danas zauzima posebno mjesto u lokalnoj i vjerskoj historiji. 9. novembra 1923. godine svečano je otvorena novoizgrađena džamija, a na tom skupu, prema tadašnjim novinskim izvještajima, okupilo se oko 6.000 ljudi. Za današnje prilike to je broj koji djeluje impresivno, a u tadašnjem vremenu predstavljao je izvanredno okupljanje stanovništva iz cijelog kraja, ali i snažan dokaz koliko je džamija bila važna kao duhovno, društveno i identitetsko središte.
Ovaj događaj nije bio samo lokalna svečanost, nego i simbol jednog šireg vremena u kojem su vjerske ustanove imale ključnu ulogu u očuvanju zajednice. Na otvorenju je prisustvovao i tadašnji reisul-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević, jedan od najutjecajnijih islamskih učenjaka i reformatora u historiji Bosne i Hercegovine. Njegov dolazak u Varošku Rijeku dao je ceremoniji posebnu težinu, jer je u to doba posjeta najvišeg vjerskog autoriteta bila znak priznanja, ali i potvrda značaja koji je ova džamija imala za cijeli krajiški prostor.
Korijeni džemata Varoška Rijeka sežu duboko u prošlost, sve do 1839. godine, kada je, prema historiografskim istraživanjima, formirana organizovana vjerska zajednica. To znači da je ovo naselje imalo uređeni vjerski život znatno prije podizanja zidane džamije, što ga svrstava među najstarije džemate na području današnjeg Medžlisa Islamske zajednice Bužim. Takav kontinuitet govori o postojanosti stanovništva, ali i o činjenici da su se vjera i zajednički život ovdje razvijali uporedo, u ritmu svakodnevice, običaja i društvenih promjena.
Prva poznata džamija u Varoškoj Rijeci podignuta je 1886. godine i bila je drvene konstrukcije. Kao i mnoge druge džamije u krajiškim mjestima tog doba, bila je skromna, ali funkcionalna, prilagođena mogućnostima mještana i potrebama zajednice. Kako je broj stanovnika rastao, a vjerski život postajao življi, javila se potreba za čvršćim i prostranijim objektom. Zbog toga je 1922. godine na mjestu stare drvene džamije podignuta nova, zidana džamija, građena u tradicionalnom krajiškom arhitektonskom izrazu, koji objedinjuje praktičnost, lokalnu estetiku i duhovnu simboliku.
Nova džamija imala je četverovodni krov, drvenu munaru obloženu limom, šesnaest prozora i mahfil oslonjen na tri stuba. Dimenzije objekta bile su približno 14 puta 8,5 metara, što pokazuje da se radilo o ozbiljno planiranoj građevini, prilagođenoj potrebama džemata. Prema istraživanjima historičara Amira Sijamhodžića, građevinske radove vodio je Dane Mudrinić, građevinski tehničar iz Bosanske Krupe, dok su među najvažnijim ljudima džemata bili imam Mehmed-ef. Alešević i mutevelija Ćerim Mamić. Njihova uloga bila je presudna, jer su vjerski i organizacijski radovi u to vrijeme zavisili od predanosti pojedinaca koji su znali objediniti narod, sredstva i volju.
Sam dan otvorenja, 9. novembar 1923. godine, pretvorio se u pravi narodni praznik. Toga jutra brojni građani okupili su se na željezničkoj stanici u Bosanskoj Otoci kako bi dočekali reisul-ulemu Čauševića. Doček je imao sve elemente svečanog protokola, ali i topline krajiškog gostoprimstva. Prisutan je bio i predstavnik tadašnjih vlasti, sreski poglavar Berničević, što je reisul-ulema posebno primijetio i spomenuo u svom obraćanju. Nakon dočeka formirana je svečana povorka prema Bužimu i Varoškoj Rijeci, a cijelim putem odzvanjali su pucnji iz prangija i pušaka, kao znak poštovanja, radosti i lokalnog običaja obilježavanja velikih događaja.
Prema izvještaju tadašnjeg lista Pravda, centralnom dijelu svečanosti prisustvovalo je oko 6.000 ljudi. U tom broju nisu bili samo mještani Varoške Rijeke, nego i ljudi iz okolnih sela i šireg bužimskog kraja, što jasno govori da je otvorenje džamije nadilazilo okvire jedne mjesne zajednice. Mehmed Džemaludin Čaušević tom prilikom je održao vjersko obraćanje u kojem je govorio o važnosti vjere, morala i zajedništva, ali i o društvenim okolnostima vremena u kojem je narod tražio oslonac u znanju, saburu i međusobnoj solidarnosti. Njegove riječi su, bez sumnje, imale posebnu težinu jer je riječ bila o ličnosti koja je uživala veliki ugled među muslimanima širom Bosne i Hercegovine.
Važan podatak koji dodatno potvrđuje značaj ovog događaja jeste da je za džamiju prikupljeno više od 10.000 dinara dobrovoljnih priloga. U tadašnjim ekonomskim okolnostima to je bio veliki iznos, ali i pokazatelj snažne spremnosti stanovništva da ulaže u vjerske i općedruštvene projekte. Donacije nisu bile samo finansijska podrška, nego i izraz povjerenja u zajednicu i njen budući razvoj. Uz vjerski program, organizovane su i konjske trke, pa je svečanost poprimila obilježja velikog narodnog zbora, kakvi su u to vrijeme imali i društvenu i kulturnu funkciju.
Stara džamija u Varoškoj Rijeci nastavila je služiti vjernicima još desetljećima nakon tog velikog otvorenja. U njenom prostoru obavljani su namazi, držana vjerska pouka, učeni mevludi i organizovana brojna džematska okupljanja. Takve džamije nisu bile samo mjesta ibadeta, nego i škole, sastajališta i čuvari kolektivnog pamćenja. Kroz njih su se prenosile vrijednosti, običaji i osjećaj pripadnosti, naročito u sredinama u kojima je narod morao čuvati svoj identitet u teškim i promjenjivim vremenima.
Kada su potrebe džemata vremenom porasle, odlučeno je da se gradi nova džamija. Njena izgradnja započela je 1989. godine, a svečano otvorenje uslijedilo je 1991. godine. Time je stara džamija prestala biti glavno mjesto redovnog obavljanja obreda, ali nije izgubila svoju vrijednost. Naprotiv, ostala je sačuvana kao dragocjen spomenik kulturne, graditeljske i duhovne baštine. Danas ona predstavlja materijalni trag jednog vremena i podsjetnik na generacije koje su svojim radom i vjerom izgradile temelje današnje zajednice.
Danas, više od sto godina nakon svečanog otvorenja, priča o džamiji u Varoškoj Rijeci ostaje živ primjer kako jedno mjesto može postati središte kolektivnog sjećanja. Ona podsjeća na vrijeme kada su se ljudi okupljali ne samo radi molitve, nego i radi zajedništva, razgovora, pomoći i međusobnog uvažavanja. Priča o 6.000 okupljenih ljudi nije samo zanimljiv historijski podatak; to je svjedočanstvo o snazi lokalne zajednice, o važnosti vjere u svakodnevnom životu i o ulozi džamije kao mjesta koje je oblikovalo društveni život Bosanske krajine kroz generacije.
