Pošao jedanput Salih el M er’i uoči petka u glavnu džamiju da obavi sabah i džumu namaz pa naišavši na mezarje pomisli: – Odmoriću malo ovde dok ne svane zora. Uniđe u mezarluke, klanja dva rekata i nasloni se na jedan mezar te ga tako san savlada i on zaspa. Tako on sanja kako su stanovnici tih mezarluka, svi koji su tu ukopani, izašli i posjedali u skupine te razgovaraju o svemu i svačemu. Safih opazi jednog mladića u poderanoj odjeći koji je sjedio po strani od svih ostalih i tužan ne razgovaraše ni s kim. Odjednom se odnekud pojaviše nekakvi poslužavnici na koj ima bijahu umotane neke stvari jasno osvijetljene sa kandilj ima. Kako god bi koji od prisutnih dobivao svoj zavežljaj uzimao bi ga i vraćao se u svoj kabur. Na kraju osta sam taj mladić kojeg ne zapade ništa od toga, pa on još tužniji krenu • u svoje boravište.
Salih ga pozva i reče: – O Allahov robe ! Zašto si
tako tužan i šta znači sve ovo što sam vidio?
Mladić odgovori: – O Salihu! Ovo što si vidio su
darovi od živih za nas mrtve ! Kada god neko od živih
udijeli sadaku za svoje umrle ili uputi Allahu dovu to
umrlima dođe u vidu ovih hedija uoči svakog petka. Što
se mene tiče, ja sam inače stranac, a ovuda sam prolazio
kada sam sa majkom krenuo na hadž. Ovdje me je
Allahovom odredbom zadesila smrt a moja majka se
nakon kraćeg vremena preudala, s obzirom da je jedino
mene imala. Svom čovjeku nije ni rekla da je imala sina
i dunjaluk je brzo obuzeo tako da me nikad nije
spomenula ni jezikom ni usnama. Zbog toga sam ovako
tužan jer nema niko drugi da me se sjeti i da me čime
bilo obraduje.
Salih onda upita mladića za mjesto gdje živi
njegova majka, pa mu mladić sve objasni i ode u svoj
kabur. Tada se Salih probudi i nakon što je obavio sabah
namaz ode pa se r<!spita o kući te žene a onda joj se
najavi da ga primi. Zena ga stvarno primi, a kada joj se
�alih predstavi zamoli je da porazgovaraju nasamo.
Zena prihvati i to, pa je Salih upita: – Imaš li ti djece?
Ona mu odgovori da nema. On je upita ponovo:
– A da li si imala djece ranije?
Sada Salih primjeti kroz pregradu koja ga je
razdvajala od te žene, kako ona bolno uzdahnu i reče
da je imala sina jedinca. Tada j oj Salih sve ispriča što
je te noći doživio u mezarlucima i šta je sanjao, a žena
poče da plače kaj ući se što je tek tako zaboravila svoje
umrlo dijete.
Onda ona dade Salihu hiljadu dirhema i reče: – Evo,
ovo podijeli kao sadaku ispred mog sina, a ja ću ga se od
sada stalno sjećati i dovom i sadakom dok sam god živa.
Salih ode i podijeli te pare, a idućeg petka prije
zore on opet naiđe istim putem, svrati u one iste
mezarluke, klanja dva rekata i prisloni se da malo odmori. Tako ubrzo zaspa i ponovo vidje sve one ljude kako izlaze iz svoj ih kabura, a među nj ima vidje i onog mladića u čistoj bije loj odjeći, koji bijaše veoma radostan. Mladić sada priđe Salihu i reče : – Neka te Allah nagradi o Salihu! Sada sam i ja dobio svoj u hediju! Salih ga upita: – A da li vi uvijek znate kada je petak – dan džume? Mladić odgovori: – Svakako! I ptice u zraku znaju kad je petak i govore : “Neka je selam na odabrani dan – dan džume namaza !”
