Dodikova mreža saveznika pred novom realnošću: kada međunarodni oslonci počnu da se urušavaju
Godinama je u političkom prostoru Bosne i Hercegovine, posebno iz krugova bliskih Miloradu Dodiku, ponavljana ista teza: da je „političko Sarajevo“ izolovano, oslabljeno i bez ozbiljne međunarodne podrške, dok se u Banjoj Luci navodno gradi široka mreža uticajnih prijatelja koji će, kad za to dođe trenutak, odlučiti u korist entitetske vlasti iz Republike Srpske. Takva priča nije bila samo dio unutrašnje politike, već i način stvaranja utiska da se sudbina Bosne i Hercegovine odlučuje daleko od njenih institucija, u kabinetima stranih lidera i na sastancima iza zatvorenih vrata.
Međutim, politička slika se dramatično mijenja onda kada oni koji su godinama važili za ključne Dodikove zaštitnike počnu gubiti izbore, gubiti većine ili se povlačiti iz pozicija moći. Upravo zato je danas sve teže održavati narativ o neupitnoj međunarodnoj podršci. BiH nije nestala, ali se promijenio raspored snaga onih koji su joj najavljivali kraj. Umjesto pobjedničke kulise, Dodik se sve češće nalazi pred nizom bivših ili oslabljenih političkih saveznika, što ozbiljno potkopava sliku o njegovoj navodnoj nepobjedivosti.
Jedan od najvažnijih udaraca toj mreži dolazi iz Srbije, gdje je politička dominacija Aleksandra Vučića prvi put ozbiljno narušena. Bez obzira na to kako će se buduća vlast u Beogradu oblikovati, činjenica da je Vučić priznao poraz mijenja atmosferu u kojoj je Banja Luka godinama računala na stabilnu i predvidivu podršku iz susjedstva. To ne znači automatski prekid odnosa između Beograda i Republike Srpske, ali znači da Dodik više ne može polaziti od pretpostavke da će na istoj političkoj adresi uvijek sjediti isti čovjek spreman da štiti njegove interese.
Sličan potres dolazi i iz Mađarske. Viktor Orbán, koji je dugo bio prikazivan kao jedan od Dodikovih najvažnijih evropskih partnera, suočava se s gubitkom vlasti. To je posebno značajno zato što je Budimpešta često korištena kao primjer da Dodik, uprkos međunarodnim kritikama, navodno ima ozbiljne saveznike unutar Evropske unije. Ipak, privatne posjete, prijateljski susreti i diplomatske fotografije nisu isto što i trajna institucionalna zaštita. Prijatelj za stolom nije isto što i premijer koji kontrolira državni aparat. Kada izbori promijene vlast, mijenja se i težina ranije sklopljenih političkih aranžmana.
U tom kontekstu posebno neobično djeluje i slučaj Aleksandra Vulina, koji je putovao prema Rusiji, ali se avion kojim je letio morao vratiti dok je bio iznad Litvanije, nakon zahtjeva za dodatnim sigurnosnim provjerama. Iako nema potvrde da je riječ o pokušaju bijega, sama slika je politički nezgodna za cijeli krug ljudi koji godinama govore o suverenosti, samostalnosti i nacionalnom dostojanstvu. Velike parole, a onda obična aerodromska procedura, dodatno naglašavaju koliko su takve političke poruke često udaljene od stvarnosti međunarodnih odnosa i sigurnosnih protokola.
Ni situacija u Izraelu ne ide u prilog ideji da Dodik raspolaže nekom čvrstom i trajnom mrežom globalnih partnera. Benjamin Netanyahu više nije u poziciji koja mu garantuje miran politički opstanak, jer njegov blok nema sigurnu parlamentarnu većinu. Iako to ne znači da je politički eliminisan, znači da više ne može biti tretiran kao neupitan oslonac koji će dugoročno ostati na poziciji moći. Dodikov spisak „trajnih pobjednika“ sve više izgleda kao lista političara čija je budućnost postala neizvjesna.
Najveće promjene ipak se vide u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje Kongres ima sve više prostora da preispita odluke donesene u ranijim administracijama. Demokrati koji su godinama problematizirali ukidanje sankcija Miloradu Dodiku sada imaju jaču poziciju da traže dokumente, saslušanja i odgovore o tome kako su određeni lobistički krugovi pokušavali uticati na američku politiku prema Bosni i Hercegovini. U tom smislu posebno je važan izvještaj „Pay for Play in the Balkans“, koji otvara pitanja o mogućem pogodovanju političkim i poslovnim interesima bliskim Dodiku i njegovom okruženju.
Optužbe su ozbiljne, ali i dalje zahtijevaju dokazivanje. Ipak, sama činjenica da se o njima sve glasnije govori u Washingtonu predstavlja ozbiljan problem za Dodika. Američki Kongres nije privatni salon, niti se politički rizici brišu poznanstvima s pojedinim lobistima ili bivšim zvaničnicima. Rod Blagojevich i Rudy Giuliani, kao ni bilo koji drugi politički posrednik, ne mogu poništiti ustavne ovlasti zakonodavne vlasti. Mogu organizovati sastanke i otvarati vrata, ali ne mogu garantovati trajnu zaštitu od istraga, nadzora i političkih posljedica.
Posebno je znakovito da zahtjev za ponovno sankcionisanje Dodika i njegovih saradnika ne dolazi samo iz demokratskih redova, nego i od pojedinih republikanaca. Među njima je i Chuck Grassley, što dodatno urušava pokušaje da se cijela priča predstavi kao stranačka zavjera protiv Srba ili Republike Srpske. Kada se isti zahtjev pojavljuje s obje strane američke političke podjele, postaje jasno da problem nije u retorici jedne partije, već u samom ponašanju i političkom djelovanju aktera koji su predmet rasprave.
Važan detalj je i to da su Milorad, Igor i Gorica Dodik skinuti s američke sankcijske liste tek u oktobru 2025. godine. To nije garancija trajne zaštite, niti dokaz da je njihov politički položaj neupitan. U praksi, ponovno uvođenje sankcija zahtijevalo bi novu proceduru, odgovarajuće obrazloženje i zakonski osnov, ali to ne znači da se takva mogućnost ne može otvoriti. Demokratska pobjeda u Washingtonu nije automatsko sankcionisanje, ali jeste signal da bi se pitanje Dodikovih veza i poslovnih aranžmana moglo ponovo vratiti u fokus.
Na domaćem terenu, Dodik i dalje ima političke partnere, uključujući i Dragana Čovića, ali to nije dovoljno da nadomjesti gubitak međunarodnih oslonaca. Podrška iz Zagreba ili politički dogovori unutar BiH ne mogu zamijeniti uticaj koji se gradi u Washingtonu, Briselu ili glavnim evropskim prijestolnicama. Upravo zato se sve češće postavlja pitanje koliko je održiv model vlasti koji se oslanja na spoljne zaštitnike, a ne na stvarne institucionalne reforme i unutrašnju odgovornost.
To, naravno, ne znači da će Dodikov politički sistem pasti preko noći. Njegov kraj ne može proizvesti samo izborni rezultat u susjednoj zemlji, niti promjena rasporeda snaga u inostranstvu može sama po sebi riješiti duboke unutrašnje probleme Bosne i Hercegovine. Potrebna je domaća politička odgovornost, ozbiljna alternativa i spremnost da se institucije konačno stavljaju ispred ličnih interesa. Ali jedno je sada sve jasnije: savezništvo nije vlasništvo nad tuđom državom, a fotografija s moćnim čovjekom nije garancija političkog opstanka.
Za građane Republike Srpske, ali i cijele Bosne i Hercegovine, važna je činjenica da se političke iluzije sve teže prodaju kao strategija budućnosti. Dok su godinama iz Dodikovog okruženja govorili drugima ko im okreće leđa, sada bi u Banjoj Luci mogli početi brojati koliko je onih koji još uopće imaju kapacitet da ih štite. U tome je i najveća promjena: ne u nestanku Bosne i Hercegovine, nego u nestanku sigurnosti kod onih koji su vjerovali da će im tuđe pobjede zauvijek služiti kao domaća politička legitimacija.
