Tenzije između Ankare i Bakua: spor oko hidžaba razotkrio dublje razlike između dvije bliske zemlje
Odnosi između Turske i Azerbejdžana, koje se godinama opisuje kao najbliže strateške partnere u regiji, posljednjih sedmica suočavaju se s neočekivanim tenzijama. Povod je odluka azerbejdžanskih vlasti da pooštre pravila o školskim uniformama i zabrane nošenje odjeće koja nije u skladu sa sekularnim standardima obrazovnih institucija. Ta mjera je posebno pogodila učenice koje nose hidžab, a njihov udaljavanje s nastave izazvalo je proteste u Bakuu i drugim gradovima širom zemlje.
Iako se na prvi pogled čini da je riječ o unutrašnjem obrazovnom pitanju, reakcije iz Turske pokazale su da je spor dobio i izrazitu političku dimenziju. Oktaj Saral, savjetnik turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana, javno je zatražio da se zabrana ukine, što je u Bakuu dočekano kao neprihvatljivo miješanje u unutrašnje poslove Azerbejdžana.
Azerbejdžanski parlament i zvaničnici poručili su da nijedna strana država ne bi trebalo da nameće stavove o domaćim zakonima i pravilima, posebno kada se radi o osjetljivim pitanjima identiteta, sekularizma i obrazovanja.
Međutim, spor oko hidžaba ne može se razumjeti samo kroz prizmu školskih propisa. On je zapravo otvorio prostor za mnogo šire pitanje: koliko su Turska i Azerbejdžan zaista usklađeni u svojim političkim i geopolitičkim interesima? Iako se u javnosti često govori o neraskidivom savezništvu, posljednjih godina postaje očigledno da Baku vodi sve samostalniju vanjsku politiku, često pažljivo balansirajući između više centara moći.
Upravo ta ambicija da djeluje kao nezavisniji regionalni akter sve češće dovodi do neslaganja s Ankarom.
„Dvije države, jedan narod“ – slogan koji više ne skriva sve razlike
Turska je dugo bila jedan od najglasnijih i najvažnijih političkih i vojnih saveznika Azerbejdžana, posebno tokom dugotrajnog konflikta s Armenijom oko Nagorno-Karabaha. Dvije zemlje razvijale su intenzivnu saradnju u oblasti odbrane, obavještajnih aktivnosti, energetike i trgovine, a javna retorika često je bila podcrtana sloganom „dvije države, jedan narod“. Taj narativ bio je snažan simbol političkog bratstva, zajedničkog identiteta i međusobne podrške.
Upravo zato sadašnji nesporazumi privlače toliku pažnju. Ne radi se samo o reakciji na jedan zakon ili jednoj izjavi turskog zvaničnika, već o postupnom razotkrivanju činjenice da savezništvo između dvije zemlje nije potpuno imuno na interese, strategije i različite međunarodne prioritete.
Azerbejdžan je sve spremniji da vodi politiku koja se ne podudara automatski s turskim stavovima, čak ni onda kada je riječ o temama koje su za Ankaru osjetljive i simbolično važne.
Posebno važan faktor u toj priči predstavlja sve intenzivnija saradnja Azerbejdžana s Izraelom. Baku i Tel Aviv razvili su značajne političke i vojne veze, a Izrael je postao jedan od ključnih dobavljača modernog oružja Azerbejdžanu. To je dodatno zakomplikovalo odnose s Turskom, jer Ankara i Izrael već duže vrijeme prolaze kroz ozbiljne diplomatske i političke sukobe.
Za Tursku, koja u brojnim međunarodnim krizama zauzima oštar stav prema izraelskoj politici, činjenica da Azerbejdžan produbljuje odnose s Izraelom predstavlja osjetljivo pitanje i znak da Baku ne želi biti vezan isključivo za turski politički blok.
Izrael kao tačka razdora i test lojalnosti
Napetosti su dodatno porasle u septembru, kada Azerbejdžan nije podržao turski diplomatski protest protiv Izraela u Ujedinjenim nacijama. Taj potez u Ankari je protumačen kao hladan signal i potvrda da Baku nije spreman slijediti turske stavove po svaku cijenu. Kasnije je dodatno nezadovoljstvo izazvao i poziv izraelskom predsjedniku Isaku Hercogu na međunarodni samit u Bakuu.
Tokom tog događaja turska delegacija demonstrativno je napustila salu, čime je poslana jasna poruka o nezadovoljstvu i nepovjerenju.
Takvi potezi ukazuju na to da Azerbejdžan nastoji održavati pragmatične odnose s različitim akterima, bez obzira na to kako će to izgledati u očima njegovih tradicionalnih saveznika. U savremenoj geopolitici, posebno u kavkaskom i bliskoistočnom prostoru, male i srednje države često pokušavaju maksimalno iskoristiti svoju stratešku poziciju.
Azerbejdžan to radi vrlo promišljeno: održava veze s Turskom, ali istovremeno njeguje saradnju s Izraelom, pokušava stabilizirati odnose s Rusijom i upravlja osjetljivim odnosima s Iranom.
Geopolitička težina Bakua raste
Predsjednik Ilham Alijev posljednjih godina sve otvorenije gradi imidž Azerbejdžana kao samostalne regionalne sile, a ne samo kao države koja se oslanja na savezništvo s Turskom. Takva politika nije slučajna. Azerbejdžan raspolaže značajnim rezervama nafte i prirodnog gasa, a njegov geografski položaj između Rusije, Irana, Turske i šireg prostora Južnog Kavkaza daje mu ogromnu stratešku vrijednost.
Energetski koridori poput naftovoda Baku–Tbilisi–Džejhan i gasovoda TANAP čine ga važnim energetskim čvorištem za cijelu Evropu i šire.
Upravo zbog tih resursa i infrastrukture, Baku više ne nastupa kao slabiji partner u odnosu s Ankarom, već kao država koja može samostalno pregovarati i postavljati svoje prioritete. Takav položaj donosi koristi, ali i obavezuje Azerbejdžan da pažljivo balansira između regionalnih rivalstava, ekonomskih interesa i unutrašnjih političkih očekivanja.
U tom kontekstu, i spor oko hidžaba dobija šire značenje: on pokazuje da Azerbejdžan želi zadržati kontrolu nad svojim društvenim modelom i ne dozvoliti da vanjski partneri utiču na njegove unutrašnje odluke.
Istovremeno, odnosi s Rusijom nisu bez problema. Incident iz decembra 2024. godine, kada je azerbejdžanski avion pogođen ruskim sistemom protivzračne odbrane u Groznom, dodatno je zaoštrio odnose Bakua i Moskve. Predsjednik Alijev tada je zatražio zvanično izvinjenje i odštetu, što je pokazalo da Azerbejdžan nije spreman tolerisati poteze koji ugrožavaju njegovu sigurnost i suverenitet.
Ovakvi događaji dodatno potvrđuju da zemlja vodi vanjsku politiku koja je sve više zasnovana na sopstvenim interesima, a ne na lojalnosti bilo kojem bloku.
Hidžab kao simbol većeg političkog pitanja
Iako je neposredni povod za nove tenzije zabrana nošenja odjeće koja nije u skladu sa sekularnim školskim pravilima, spor oko hidžaba u Azerbejdžanu prerastao je u simbol mnogo složenijeg procesa. On je otvorio raspravu o odnosu između religije i sekularizma, o ulozi države u regulisanju školskog života, ali i o granicama utjecaja prijateljskih država na unutrašnju politiku.
U zemlji u kojoj se prepliću postsovjetsko naslijeđe, modernizacija, nacionalni identitet i regionalne ambicije, takva tema neizbježno dobija širu društvenu i političku težinu.
Za Tursku, koja se često predstavlja kao zaštitnik muslimanskih zajednica i politički saveznik Azerbejdžana, reakcija Bakua djeluje kao upozorenje da čak i najbliži partneri mogu postaviti granice. Za Azerbejdžan, s druge strane, spor je prilika da pokaže kako neće dozvoliti spoljne pritiske, bez obzira odakle oni dolazili.
Zato ovaj sukob nije samo priča o školskim uniformama, nego i o novom odnosu snaga u regiji, u kojem Azerbejdžan sve odlučnije gradi vlastiti put između velikih sila, tradicionalnih saveznika i unutrašnjih društvenih podjela.
U tom smislu, odnos Turske i Azerbejdžana danas djeluje manje kao bezuslovno bratstvo, a više kao složeno partnerstvo u kojem se sudaraju lojalnost, interesi i ambicija. Spor oko hidžaba samo je vidljivi vrh mnogo dubljeg procesa koji pokazuje da i najbliži saveznici, kada se promijene regionalne okolnosti, mogu početi govoriti različitim političkim jezicima.
