Ljudi znaju gotovo svaku mjeru svoje kuće, automobila, garaže ili imanja. Ali postoji jedna mjera o kojoj rijetko razmišljaju. Mjera mjesta u koje će ih jednoga dana spustiti oni koje najviše vole.
Danas, dok sam uzimao mjeru za mezar, naumpade mi nešto što me natjeralo da duboko razmislim o našem prolaznom životu.
Čovjek zna koliko mu je duga kuća, soba, garaža, bazen ili automobil. Zna koliko mu je široka njiva, ormar, sećija ili put kojim svakodnevno prolazi.
Zna koliko je dubok bunar, šaht za vodu, pa čak i kaca u kojoj kiseli kupus.
Ali kada biste ga upitali koliko je dug, širok i dubok mezar u koji će jednoga dana biti spušten, koliko bi ljudi znalo odgovor?
Nevjerovatno je koliko dobro poznajemo mjere svega što ćemo ostaviti, a koliko malo znamo o mjestu prema kojem svakim danom idemo.
Čovjek čitav život gradi, dograđuje, proširuje i uređuje. Nikada mu nije dovoljno prostora. Uvijek bi još jednu sobu, još veću kuću, još bolji automobil, još koji metar zemlje.
A onda dođe dan kada mu sve to postane potpuno nepotrebno.
Dan kada više neće odlučivati ni gdje će leći, ni ko će ga nositi, ni koliko će ljudi doći da ga isprati.
Dvije dženaze, dva različita života, a isti završetak
Danas u našem kraju imamo dvije dženaze.
Dvojica dobrih muslimana, mojih poznanika koje znam otkako znam za sebe. Obojicu sam volio u ime Allaha. Obojica su bili ljudi namaza i dobrih djela.
Ali među njima postojala je jedna velika razlika.
Jedan je bio izuzetno poznat među ljudima. Mnogi su ga poznavali, susretali i spominjali.
Drugi je bio tih, miran i povučen. Živio je među nama, ali nije tražio pažnju niti se posebno isticao.
A danas?
Danas je svejedno ko je bio poznat, a ko nepoznat. Obojicu čeka ista zemlja.
Nema posebnog mezara zbog popularnosti. Nema privilegije zbog imetka. Nema šireg mjesta zato što si bio važan među ljudima.
I tu čovjek treba zastati i zapitati se:
Zašto se onda toliko borimo da nas drugi primijete?
Zašto se ponižavamo pred ljudima koji nam ne mogu produžiti život ni za jednu sekundu?
Zašto se uzdižemo nad drugima, hvalimo svojim bogatstvom, kućama, automobilima i položajima?
Zašto nam je toliko važno šta će ljudi misliti o nama, a tako malo razmišljamo o tome šta će Allah presuditi o našim djelima?
Danas te svi poznaju, sutra te nose na ramenima
Doći će dan kada će zazvoniti telefon i neko će izgovoriti tvoje ime, ali ovoga puta uz vijest da si preselio.
Ljudi će doći. Neki će plakati, neki će šutjeti, neki će se prisjećati tvojih riječi i djela.
Oprat će tvoje tijelo, zamotati ga u ćefine i odnijeti na mjesto koje nisi sam birao.
Spustit će te u mezar.
Zemlja će početi padati.
Jedna lopata. Druga. Treća.
A onda će se začuti posljednji koraci ljudi koji odlaze.
Oni će se vratiti svojim kućama, svojim porodicama, svojim poslovima i svakodnevnim brigama. A ti ćeš ostati sa svojim djelima.
Neko će te dugo pamtiti. Neko će te brzo zaboraviti. Ali ni sjećanje ni zaborav ljudi neće promijeniti ono što si učinio za života.
U mezar nećeš ponijeti ni novac, ni kuću, ni automobil, ni titulu, ni popularnost.
Ponijet ćeš samo svoja djela.
Zato nije najvažnije koliko si bio velik među ljudima, nego kakav si bio pred Allahom.
Nije strašno što ćemo umrijeti. Strašno je ako nas smrt zatekne nespremne, bez iskrenog pokajanja i bez dobrih djela.
A sada da otkrijemo mjeru koju većina ljudi ne zna
Vratimo se pitanju s početka.
Koliko zapravo prostora čovjeku treba kada se završi njegov dunjalučki život?
Prema mjerama koje se koriste pri ukopu u ovom kraju:
Dužina mezara: 210 centimetara.
Širina mezara: 90 centimetara.
Dubina mezara: 80 centimetara za muškarce, odnosno 90 centimetara za žene.
Starije upute o uređenju mezarja spominju i veće dubine: od 100 do 110 centimetara za muškarce te od 110 do 120 centimetara za žene. Dimenzije se mogu razlikovati zavisno od mjesne prakse, tla i uvjeta ukopa, pa navedene mjere nisu jedinstven propis za sva mezarja u Bosni i Hercegovini.
I sada pogledajte fotografiju.
Zar nije zastrašujuće koliko malo mjesta na kraju treba čovjeku kojem čitav život ništa nije bilo dovoljno?
Godinama proširuješ svoju kuću, a onda te spuste u nekoliko kvadratnih metara zemlje.
Godinama biraš najudobniji krevet, a onda legneš tamo gdje ti drugi pripreme mjesto.
Godinama razmišljaš šta će ljudi reći, a onda dođe dan kada njihove riječi više ništa ne mogu promijeniti.
I zato, čovječe, dok još imaš vremena, popravi svoj odnos prema Allahu. Obavi namaz. Zatraži oprost. Vrati tuđi hak. Pomiri se s onima s kojima ne govoriš. Učini dobro dok još možeš.
Jer na kraju neće biti najvažnije koliko si imao, nego kako si živio.
Jednoga dana i tebi će neko uzeti metar u ruke. Samo ti nećeš biti tu da biraš mjeru.
A nakon mezara slijedi proživljenje i polaganje računa pred Allahom, Gospodarom svih svjetova.
