Netansparentno lobiranje i javni novac: ko zapravo plaća političke usluge u ime Republike Srpske?
Praksa lobiranja koja se, prema tvrdnjama sagovornika, već godinama finansira iz javnih sredstava, a ne kroz jasan i zakonom uređen sistem, ponovo je otvorila pitanje odgovornosti vlasti, kontrole trošenja budžetskog novca i stvarnih političkih ciljeva iza takvih aranžmana. U javnom prostoru sve češće se postavlja dilema da li se lobira u interesu institucija, građana i Republike Srpske, ili se, zapravo, radi o privatizaciji državnih resursa u korist pojedinaca i političkih struktura koje svoje interese predstavljaju kao nacionalne.
O ovoj temi govorili su gosti emisije „Izazovi“ BN televizije, ukazujući da se u Bosni i Hercegovini i dalje ne postoji sveobuhvatan zakonski okvir koji bi jasno definisao kako se lobiranje sprovodi, ko ga finansira, kome se odgovara i na koji način se provjerava njegova opravdanost. Upravo ta pravna praznina, upozoravaju sagovornici, ostavlja širok prostor vlastima da pod plaštom zaštite „nacionalnih interesa“ troše ogromne sume novca bez stvarne javne kontrole.
Urednik portala Capital Siniša Vukelić ističe da je Bosna i Hercegovina jedina država u regionu koja nema precizno uređen sistem lobiranja, što omogućava da se ovakve aktivnosti obavljaju gotovo potpuno netransparentno. Prema njegovim riječima, problem nije samo u tome što se lobira, nego u tome ko lobira, za čiji račun i s kojim ciljem. Kada se politički angažman vezuje za lične interese pojedinih lidera, a ne za institucije i opšti interes, tada je, kako upozorava, vrlo lako zloupotrijebiti javni novac i stvoriti sliku da se radi o patriotskom djelovanju.
Vukelić naglašava da se u javnosti često pokušava opravdati ponašanje pojedinih političara tvrdnjom da, iako su možda osumnjičeni za korupciju, ipak „brane Republiku Srpsku“. Takav narativ, smatra on, opasan je jer podrazumijeva da je korupcija prihvatljiva ako je upakovana u političku priču o nacionalnoj zaštiti. „Republika Srpska se brani jakim institucijama, jakim pravosuđem i procesuiranjem koruptivnih djela“, poručuje Vukelić, upozoravajući da političar koji ima „orah u džepu“ postaje laka meta za pritiske i ucjene, što može dovesti do odluka koje nisu u interesu građana ni institucija.
Prema njegovom tumačenju, posebno je problematično kada se lobiranje u inostranstvu ne vodi kroz institucije države, nego kroz mreže političke lojalnosti i privatne odnose sa stranim akterima. Tada, kaže on, vlast ne gradi međunarodnu poziciju Republike Srpske, već vezuje vlastitu političku sudbinu za određene krugove i interese u drugim državama. To dugoročno može proizvesti ozbiljne posljedice, jer se, umjesto trajnih državnih odnosa, stvara sistem ličnih usluga, političkih dugova i nevidljivih obaveza koje javnost ne može da provjeri.
S druge strane, akademik Vitomir Popović smatra da lobiranje samo po sebi nije sporno, ali samo ako se odvija u granicama zakona i ako je jasno usmjereno na zaštitu legitimnih interesa. Problem, prema njegovom mišljenju, nastaje kada se lobiranje pretvori u alat za političko spašavanje pojedinaca, čak i po cijenu odricanja od ključnih principa, institucija i resursa. On upozorava da posljedice takvog pristupa ne mogu biti mjerene samo kroz pitanje sankcija, nego i kroz ono što se možda nevidljivo obeća ili ustupi zauzvrat.
Popović navodi da je posebno opasno ako se zbog takvih aranžmana dovodi u pitanje pravni poredak, mijenjaju već usvojeni zakoni ili se odstupa od ustavnih rješenja. „Ako smo zbog toga morali povući zakone koji su stupili na snagu, ili odustati od Ustava na kojem smo radili stručnjaci i pravnici, onda to znači da smo poniženi i kao narod i kao Republika Srpska“, poručuje on. Takve odluke, dodaje, ostavljaju duboke političke i pravne posljedice, jer se ruši povjerenje u institucije i stvara osjećaj da se javnim interesom trguje iza zatvorenih vrata.
Na potrebu kontrole i zakonskih ograničenja ukazuje i advokat Đorđe Vasić, podsjećajući da u svakoj uređenoj državi postoje mehanizmi koji sprečavaju zloupotrebu ovlaštenja i pokušaj da se pojedinac predstavi kao država. U tom kontekstu on spominje i odluke Ustavnog suda BiH vezane za realizaciju ugovora koje je Republika Srpska zaključila s kanadskom agencijom Dickens & Madson, ističući da je sud prepoznao neustavne elemente i zabranio isplate po tim aranžmanima. To, kako napominje, otvara pitanje kako su ti ugovori uopšte sklapani i zašto je budžetom bilo predviđeno izdvajanje desetina miliona maraka za lobističke poslove.
Vasić podsjeća da je budžetom bilo planirano čak 64 miliona KM za po toj i drugim lobističkim stavkama, što dodatno pojačava sumnju da se radi o sistemu u kojem je javni novac postao instrument političkog preživljavanja. Prema njegovim riječima, ostaje da se vidi hoće li se odluke nadležnih tijela zaista poštovati i hoće li zabrana isplata biti provedena u praksi, jer upravo tada postaje jasno koliko institucije imaju snagu da zaustave sporne tokove novca.
Poslanik Pokreta Sigurna Srpska u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Slaviša Marković, smatra da će se puna istina o netransparentnim aranžmanima, obećanjima i mogućim ustupcima koje je aktuelna vlast davala u zamjenu za skidanje sankcija Miloradu Dodiku saznati tek nakon promjene vlasti. On podsjeća na ranije izjave o zaduživanju kod „prijatelja“, bez otkrivanja javnosti pod kojim uslovima se Republika Srpska zadužuje i po kojim kamatama. Takav pristup, tvrdi Marković, pokazuje dubok prezir prema transparentnosti i prema građanima koji te obaveze na kraju vraćaju.
Marković kao primjer navodi i iskustva iz drugih zemalja, posebno iz Mađarske, gdje su nakon promjene vlasti počeli izlaziti na vidjelo sumnjivi ugovori i netransparentni dogovori. Po njegovom mišljenju, sličan scenario je moguć i u Republici Srpskoj, jer se dokumenti, odluke i finansijski aranžmani ne mogu vječno skrivati. Građani, ističe on, imaju pravo da znaju gdje je njihov novac završio, kome je obećan i šta je zauzvrat traženo ili dato. Zato vjeruje da takve stvari ne mogu zastarjeti u političkom i moralnom smislu, čak i ako se neko nada da će ih vrijeme prekriti.
Ova rasprava pokazuje da problem lobiranja u Bosni i Hercegovini nije samo pravne, nego i duboko političke prirode. Dok jedni traže formalno uređenje i jasna pravila, drugi upozoravaju da se iza neuređenog sistema kriju ozbiljne zloupotrebe, trgovina uticajem i moguće štete po javni interes. Ključno pitanje ostaje isto: da li se javni novac troši radi Republike Srpske i njenih građana, ili radi zaštite pojedinaca koji se predstavljaju kao jedini tumači nacionalnog interesa? Dok se to ne utvrdi kroz transparentne institucije, svaka priča o lobiranju ostat će opterećena sumnjom, a povjerenje javnosti dodatno narušeno.
