Prizor Koji me Duboko Potresao
Scena me toliko pogodila da sam nevoljno zavapio od bola koji me je preplavio. Ljudi su se počeli okretati prema meni, a ja sam oborio glavu i sakrio lice rukama, pokušavajući suzdržati suze koje su mi potresale cijelo tijelo.
Ranije nisam praktikovao namaz, iako su me mnogi savjetovali, uključujući mog oca i sestru. Ignorisao sam njihove molbe. Jednog dana zazvonio je telefon, bio je to brat mog najboljeg prijatelja. S plačnim glasom rekao je: “Ahmede, Allah ti olakšao, našli smo Halida mrtvog u njegovom krevetu.” U šoku sam povikao: “Halid… ali jučer sam bio s njim?” “Klanjaćemo mu dženazu u velikoj džamiji…” Spustio sam slušalicu, nesposoban da slušam dalje.
Suze su me gušile dok sam se pitao kako je mogao umrijeti tako iznenada i tako mlad. Jučer smo bili zajedno, a danas mu spremaju dženazu. Otišao sam do džamije, plačući, da po prvi put prisustvujem dženazi, a taj “neko” je bio moj najbolji prijatelj. Želio sam ga vidjeti posljednji put. Prošao sam kroz safove i ugledao ga zamotanog u bijelo platno. Ležao je nepomičan ispred svih tih ljudi.
Taj prizor me toliko potresao da sam kriknuo od bola koji me preplavio. Ljudi su se počeli okretati prema meni, a ja sam oborio glavu i sakrio lice rukama, pokušavajući suzdržati suze koje su mi potresale cijelo tijelo. Otac mi priđe, blago me zagrli i šapne na uho: “Sine, ovo je ono na što sam te upozoravao, ali nisi želio slušati. Počni klanjati, prije nego što drugi klanjaju tebi dženazu.” Ove riječi su mi odjeknule u glavi poput pucnja. Drhtao sam dok su se ljudi pripremali za dženazu-namaz.
Dok smo klanjali, gledao sam u Halida, razmišljajući o tome šta bi radio da se može vratiti među žive. Da li bi nastavio život ispunjen grijesima, kao što smo to činili? Teško je bilo zamisliti da je sve završeno, a pogotovo ovako naglo.
Odveli smo Halida na mezarje, spustili ga u kabur i zatrpali zemljom. Bol koji sam osjećao višestruko se pojačao kada sam pomislio na meleke koji će ga ispitivati o njegovom životu. “Hoće li reći: slušao sam muziku, gledao filmove, činio blud, pušio cigarete… nikad se nisam pripremio za ovaj trenutak?”
Nisam mogao izgovoriti dovu koja bi mu olakšala. Nisam imao nijedno dobro djelo koje bih mogao posvetiti njemu. Sve je bilo kasno za Halida. Ostao sam dugo kraj mezara, plakao i razmišljao. Otac je čekao strpljivo. Konačno sam ustao, okrenuo se i ostavio Halida u njegovom mezaru, dok je on, bez sumnje, čuo moje korake dok sam odlazio i ostavljao ga samog sa njegovim djelima.
