Životni krug dvojice Zmajeva: kako su Zinedin Smajlović i Benjamin Tahirović iz Švedske stigli do dresa Bosne i Hercegovine
Priča o Zinedinu Smajloviću i Benjaminu Tahiroviću mnogo je više od sportskog puta dvojice mladih fudbalera. Ona govori o generacijama koje su rasute ratom, o porodicama koje su novi život gradile daleko od doma, ali i o snažnoj emotivnoj vezi sa zemljom svojih roditelja.
Iako su rođeni i odrasli u Švedskoj, u okruženju uređenog sportskog sistema i mogućnosti koje nudi jedna od najrazvijenijih evropskih država, obojica su u srcu nosila Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog toga njihovo pojavljivanje u dresu reprezentacije BiH ima značenje koje nadilazi fudbal.
Švedski mediji, među kojima je i Aftonbladet, ovih su dana posebnu pažnju posvetili njihovoj emotivnoj priči, naglašavajući koliko je puta život ovih momaka bio oblikovan događajima koji nemaju veze s travnjakom. U njihovim porodicama fudbal nikada nije bio samo igra, već i prostor za identitet, sjećanje i dokazivanje.
Njihovi roditelji i starija generacija nosili su teret rata, raseljavanja i gubitka, dok su djeca rođena u dijaspori pokušavala pronaći način da pripadaju i zemlji u kojoj su odrasla i zemlji iz koje njihovi korijeni potiču. Zato je njihov izbor da nose dres Bosne i Hercegovine doživljen kao snažna poruka o pripadnosti i zahvalnosti.
Zinedin Smajlović: ime, sjećanje i porodična rana koja nikada ne blijedi
Najemotivniji dio ove priče vezan je za Zinedina Smajlovića i njegovu porodicu. U njihovom domu posebno mjesto zauzima fotografija Dženaninog brata Zijada, koji je ubijen u genocidu u Srebrenici. Njegovi posmrtni ostaci ukopani su u martu 2003. godine, a gotovo devet mjeseci kasnije rođen je Zinedin. Taj vremenski slijed sam po sebi govori koliko su tuga i nada u ovoj porodici isprepletene.
Roditelji su prvobitno razmišljali da dječak dobije ime po ubijenom dajdži, ali su se na kraju odlučili za ime Zinedin, nadahnuti legendarnim Zinedineom Zidaneom, želeći da novorođeno dijete ne nosi dodatni teret bola, iako su znali da se prošlost nikada ne može potpuno skloniti u stranu.
Upravo zbog toga je odrastanje Zinedina Smajlovića bilo posebno. Njegova majka Dženana često je govorila da je prenošenje sjećanja na djecu roditeljska obaveza, jer zaborav nije opcija kada je riječ o Srebrenici. Kao dječak je ispod dresa nosio majicu s porukom “Srebrenica-Potočari. Nikada ne zaboravi.” Taj detalj možda najbolje pokazuje kako je izgradio odnos prema vlastitom identitetu.
Za njega Bosna i Hercegovina nije bila samo država na mapi, već prostor porodične istorije, stradanja, dostojanstva i upornosti da se život nastavi uprkos svemu.
Smajlović je godinama učestvovao u Maršu mira, prelazeći stazu dugu više od stotinu kilometara kroz bosanske šume i planine, zajedno s hiljadama ljudi koji čuvaju sjećanje na žrtve genocida. Upravo tokom jednog od tih pohoda, prije tri godine, stigao mu je poziv koji je promijenio tok karijere. Nakon razočaranja i odlaska iz akademije AIK-a, razmišljao je čak i da napusti fudbal i okrene se košarci.
Tada je zazvonio telefon i javio se italijanski Lecce. Njegova reakcija bila je jednostavna i iskrena: “Ugovor nije bitan, idem tamo bez obzira na sve.” Ta odluka pokazuje koliko je bio spreman da se bori za svoju sportsku budućnost, ali i koliko je vjerovao da se prilika ne smije propustiti kada se jednom ukaže.
Kada je prvi put obukao dres Bosne i Hercegovine, govorio je o osjećaju koji je teško objasniti onima koji nikada nisu živjeli između dva identiteta. Rekao je: “Ja sam iz Srebrenice. Historija je takva kakva jeste, i to meni možda malo više znači nego drugima.” U toj rečenici sadržana je cijela težina njegovog puta.
On ne igra samo za rezultat, nego i za priču svoje porodice, za uspomenu na ubijene, za sve one koji su morali napustiti dom, a nikada nisu prestali pripadati tom prostoru. Zato je njegov nastup za reprezentaciju mnogo više od profesionalne odluke; to je i lični čin sjećanja.
Benjamin Tahirović i Rinkeby: borba, dokazivanje i put prema vrhu
Nekoliko kilometara od mjesta gdje je odrastao Smajlović, u stockholmskom naselju Rinkeby, svoje prve fudbalske i životne lekcije sticao je Benjamin Tahirović. Rinkeby je poznat kao kvart u kojem živi mnogo porodica migrantskog porijekla, ali i kao mjesto u kojem su mladi često morali raditi više od drugih da bi bili primijećeni. Upravo takvo okruženje oblikovalo je Benjaminov karakter.
Njegov stariji brat Adi prisjetio se da je Benjamin, zbog prezimena i porijekla, morao stalno dokazivati da je jednako dobar ili čak bolji od drugih. “Da se zvao Svensson, morao bi trenirati normalno. Ali pošto je bio Tahirović iz Rinkebyja, morao je trenirati pet puta više i biti deset puta bolji,” rekao je Adi, opisujući pritisak pod kojim je Benjamin rastao.
Porodična disciplina bila je važan dio tog puta. Otac je insistirao na radu, redu i odricanju, dok je brat Adi često služio kao oslonac i zaštita. U porodicama poput njihove, talent nije dovoljan sam po sebi; potrebna je upornost, ali i infrastruktura podrške koja pomaže mladom igraču da ne skrene s puta. Zato nije čudno što je vijest da Benjamin odlazi u Romu krajem 2020. godine doživljena kao ostvarenje velikog sna.
To je bio trenutak potvrde da su godine odricanja imale smisla i da je dječak iz Rinkebyja stigao do jednog od najvećih evropskih fudbalskih klubova.
Njegov kasniji izbor da nastupa za Bosnu i Hercegovinu nije došao slučajno niti pod utjecajem trenutne emocije. Švedska je pokušala zadržati Tahirovića, kontaktirao ga je i tadašnji selektor Janne Andersson, ali Benjaminu i ljudima oko njega odluka nije bila teška. Porodične vrijednosti, osjećaj pripadnosti i želja da se oda počast zemlji porijekla bili su presudni.
Na tom putu veliku ulogu imao je i Edin Džeko, kojeg porodica Tahirović ne doživljava samo kao sportsku zvijezdu, nego i kao simbol generacije koja je Bosni i Hercegovini dala međunarodni ugled i samopouzdanje. Džeko je za mnoge mlade igrače postao dokaz da se i iz male zemlje može stići do svjetske scene.
Emocije na velikim scenama i simbolika navijačkih snova
Jedan od najemotivnijih trenutaka za porodicu Tahirović dogodio se tokom Svjetskog prvenstva, kada je Benjamin odigrao sve utakmice za Bosnu i Hercegovinu. Tokom intoniranja himne na SoFi stadionu u Los Angelesu, kamera se zaustavila upravo na njemu, a na tribinama je bio i brat Adi. Taj prizor, kako je kasnije ispričao, probudio je sjećanja na oca, stare bosanske šalove i djetinjstvo ispunjeno snovima o velikim utakmicama.
“Bosanski dječaci ne plaču pred drugima, ali ja sam tog dana plakao od ponosa,” rekao je Adi, dajući dodatnu dimenziju priči o jednom sportskom uspjehu koji je zapravo porodični trijumf.
Važan simbolički trenutak u ovoj priči veže se i za utakmicu Švedske i Bosne i Hercegovine iz maja 2010. godine na stadionu Råsunda. Tada su i Smajlović i Tahirović bili na tribinama kao navijači BiH. Zinedin je imao samo šest godina i teško je podnio poraz Zmajeva rezultatom 4:2, što danas dobija gotovo filmski karakter.
Dječak koji je tada žalio za porazom reprezentacije svoje domovine sada će, šesnaest godina kasnije, istrčati na teren kao njen igrač. Takav krug života rijetko se viđa i upravo zato ova priča izaziva toliko pažnje i emocija.
Utakmica koja ih čeka u Zenici protiv Švedske ima posebnu težinu jer nije riječ samo o sportskom duelu, nego o susretu dvije stvarnosti iz kojih dolaze. Na jednoj strani je država u kojoj su rođeni i odrastali, a na drugoj zemlja čije su vrijednosti i sjećanja sačuvale njihove porodice. Bilino polje će biti mjesto na kojem će se ukrstiti emocije, identitet i profesionalni ponos.
Za publiku će to biti još jedna reprezentativna utakmica, ali za njih dvojicu to će biti trenutak u kojem se zatvara jedno veliko životno poglavlje. Od dječaka na tribinama do reprezentativaca na travnjaku, od sjećanja do akcije, od dijaspore do nacionalnog tima – njihov put pokazuje koliko sport može biti snažan nosilac historije, pripadnosti i ličnog dostojanstva.
Na kraju, priča o Zinedinu Smajloviću i Benjaminu Tahiroviću podsjeća da reprezentacija nije samo skup najboljih igrača, nego i skup životnih sudbina. U njihovom slučaju, dres Bosne i Hercegovine nosi poruku generacije koja je rasla daleko od domovine, ali nikada nije prestala osjećati da joj pripada. Zato će njihov nastup protiv Švedske biti mnogo više od nogometnog događaja.
To će biti susret s prošlošću, potvrda identiteta i podsjetnik da se najdublje veze često ne vide na prvi pogled, već tek kada čovjek stane pred nacionalni grb i zna za koga i zbog koga igra.
