Ashabi su sjedili i razgovarali.
Tema njihovog razgovora nije bila svakodnevna. Govorili su o času nakon kojeg više neće biti povratka dunjalučkom životu – o Sudnjem danu.
Dok su razgovarali, prišao im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ih:
„O čemu razgovarate?“
Odgovorili su mu da govore o Sudnjem danu.
Tada im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao nešto što su muslimani prenosili generacijama nakon njih: Sudnji dan neće nastupiti dok prije njega ljudi ne vide deset velikih znakova.
Bili su to događaji kakve čovječanstvo do tada nije poznavalo.
Spomenuo je dim. Pojavu Dedždžala. Pojavu životinje. Izlazak Sunca sa zapada. Silazak Isaa, sina Merjemina, alejhis-selam. Pojavu Je’džudža i Me’džudža. Zatim tri velika propadanja zemlje – jedno na istoku, drugo na zapadu i treće na Arapskom poluotoku.
A onda je spomenuo posljednji znak.
Vatru.
Vatru koja će se pojaviti iz pravca Jemena i koja će ljude tjerati prema mjestu njihovog okupljanja.
Tu priča postaje posebno upečatljiva.
Jer ovo nije opis vatre koja se pojavi, zahvati određeno područje, ugasi se i postane dio historije.
U predajama se opisuje vatra koja će pratiti ljude.
Oni će se kretati, a ona će biti iza njih.
Kada se zaustave, zaustavljat će se i ona. Kada krenu, ponovo će ih pratiti i tjerati dalje.
Bit će s njima ujutro.
Bit će s njima navečer.
Pratit će ih tokom dana i tokom noći, sve dok ih ne dovede prema mjestu okupljanja.
Učenjaci su zato posebno razmatrali jedno pitanje: da li je to okupljanje već samo okupljanje ljudi nakon proživljenja na Sudnjem danu ili će se dogoditi još na ovom svijetu, neposredno prije nego što dunjalučki život dođe svome kraju?
Objašnjenje koje prenose učenjaci jeste da će se ovo okupljanje dogoditi još na dunjaluku.
Ljudi će još biti živi.
Još neće biti puhnuto u Sur.
Ali bit će to jedan od posljednjih prizora svijeta kakvog poznajemo.
Vatra će ih pokrenuti prema mjestu okupljanja i neće im dopuštati da jednostavno nastave život kao da se ništa ne događa.
Upravo detalj da će ih pratiti u različitim dijelovima dana navodi se kao dokaz da je riječ o događaju koji prethodi samom proživljenju.
A onda se pojavilo još jedno pitanje.
U jednom vjerodostojnom hadisu ova vatra naziva se posljednjim znakom, dok se u drugoj predaji govori o vatri koja će ljude tjerati sa istoka prema zapadu i naziva se prvim znakom.
Kako nešto može istovremeno biti posljednje i prvo?
Hafiz Ibn Hadžer pokušao je spojiti značenja tih predaja.
Njegovo objašnjenje otkriva koliko će taj trenutak biti poseban.
Vatra je posljednji znak u odnosu na velike znakove koji joj prethode.
Prije nje će se dogoditi događaji nakon kojih će se život na Zemlji, koliko god izmijenjen, još neko vrijeme nastavljati.
Ali kada se pojavi ova vatra, počinje završna etapa.
Zato se u drugom smislu može nazvati i prvim znakom neposrednog početka samog Sudnjeg dana – jer nakon nje više neće uslijediti uobičajeni tok dunjalučkog života.
Slijedit će puhanje u Sur.
To znači da će čovječanstvo doći do trenutka u kojem više neće govoriti o Sudnjem danu kao o nečemu što će se dogoditi nekada u budućnosti.
Veliki znakovi već će biti pred njihovim očima.
Ljudi će prije toga vidjeti događaje koje su generacije muslimana poznavale samo iz Kur’ana i hadisa.
Vidjet će Dedždžala.
Doživjet će silazak Isaa, alejhis-selam.
Doći će Je’džudž i Me’džudž.
Dogodit će se velika propadanja zemlje.
Sunce će izaći sa strane sa koje ga čovječanstvo nikada nije gledalo kako izlazi.
A na samom kraju tog niza pojavit će se vatra.
Ljudi će pred njom krenuti.
Neće biti riječ o tome ko je bogat, a ko siromašan. Ko je imao veliku kuću, a ko malu. Ko je bio poznat, a ko je život proveo potpuno neprimjetno.
Čovječanstvo će se kretati prema onome što mu je određeno.
Vatra će ostajati uz njih dok se odmaraju i ponovo ih pratiti kada nastave put.
I upravo zbog toga ovaj hadis nije samo opis jednog budućeg događaja.
On čovjeka vraća na pitanje koje se provlači kroz gotovo sve predaje o Sudnjem danu:
Zašto nam je sve ovo unaprijed kazano?
Nije nam kazano da bismo računali godinu u kojoj će se dogoditi.
Vrijeme Sudnjeg dana nije dato ljudima.
Nije dato ni najodabranijim ljudima da ga sami odrede.
Ali dati su znakovi.
Čovjeku je rečeno dovoljno da zna da dunjaluk nije vječan.
Doći će vrijeme kada će ono što danas izgleda čvrsto i trajno izgubiti svaku vrijednost.
Granice kojima se ljudi danas ponose neće moći zaustaviti ono što dolazi.
Novac neće kupiti izlaz.
Položaj neće donijeti privilegiju.
A poslije posljednjih velikih događaja doći će trenutak kada će melek Israfil puhati u Sur.
Tada završava vrijeme djelovanja.
Nakon toga više neće biti prilike da čovjek kaže:
„Sutra ću se pokajati.“
Neće biti sljedećeg ramazana koji će čekati da se popravi.
Neće biti naredne džume na kojoj će odlučiti početi klanjati.
Neće biti vremena da vrati tuđe pravo, izmiri dug ili zatraži halal.
Zato je možda najvažniji dio priče o posljednjem znaku Sudnjeg dana upravo onaj koji se događa prije nego što se taj znak pojavi.
Događa se sada.
Dok čovjek još ima vremena.
Dok može izabrati kakav će stati pred Allaha.
Jer kada se pojavi posljednji znak i vatra počne tjerati ljude prema mjestu okupljanja, vrijeme velikih upozorenja bit će pri samom kraju.
A ono o čemu su ashabi tog dana samo razgovarali bit će pred očima posljednjih generacija ljudi na Zemlji.
