Jedno od pitanja koje čovjeka posebno zaokuplja kada razmišlja o smrti jeste šta se zapravo događa nakon što bude spušten u kabur. Da li kabursku blagodat ili kaznu osjeća samo duša, koja je napustila tijelo, ili ono što se događa u berzehu na određeni način obuhvata i tijelo?
Prema učenju ehli-sunneta, kaburska blagodat i kaburska kazna odnose se i na dušu i na tijelo. To je stav koji je zastupao i šejhul-islam Ibn Tejmijje, objašnjavajući da duša, nakon što napusti tijelo, nastavlja osjećati blagodat ili kaznu, ali da se povremeno ponovo povezuje s tijelom tako da ono također ima udjela u onome što se događa.
Ibn Tejmijje navodi da su prve generacije muslimana i učenjaci ehli-sunneta potvrđivali postojanje blagodati i kazne u berzehu, razdoblju između čovjekove smrti i Dana ponovnog proživljenja. Tokom vremena pojavila su se drugačija mišljenja: jedni su potpuno negirali kabursku blagodat i kaznu, drugi su smatrali da ih osjeća samo tijelo, a treći da ih osjeća samo duša.
Međutim, islamske predaje o ovom pitanju ne ostavljaju čovjeka samo na teorijskim raspravama. Naprotiv, neke od njih opisuju trenutke nakon ukopa toliko slikovito da se čovjek gotovo može zamisliti pored svježe zatrpanog mezara.
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao trenutak kada čovjeka spuste u kabur, a ljudi koji su ga ispratili počnu odlaziti.
Dženaza je završena. Porodica, prijatelji i poznanici polahko napuštaju mezarje.
A umrli čuje njihove korake dok se udaljavaju.
Tada mu dolaze dva meleka. Posjednu ga i pitaju šta je govorio o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Ako je riječ o iskrenom vjerniku, njegov odgovor je jasan: svjedoči da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i Njegov Poslanik.
Tada mu se kaže da pogleda mjesto koje bi imao u Vatri, a koje mu je Allah zamijenio mjestom u Džennetu. Pokazuju mu se oba mjesta, a njegov kabur se proširuje i ispunjava blagodatima koje će trajati do Dana proživljenja.
Ali ista predaja opisuje i potpuno drugačiji prizor.
Kada licemjer ili nevjernik bude upitan šta je govorio o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, neće znati odgovoriti. Nakon toga slijedi kaburska kazna, a kabur ga pritišće toliko da mu se rebra međusobno približavaju.
Upravo detalji iz ovog hadisa – da umrli čuje korake, da biva posjednut, ispitan i da njegovo tijelo osjeća ono što se događa – navedeni su kao dokaz da stanje u kaburu nije nešto što se odnosi isključivo na dušu.
O tome govori i predaja Ebu Hurejre, radijallahu anhu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je kako nakon ukopa čovjeku dolaze dva meleka, Munkir i Nekir, i pitaju ga o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Vjernik odgovara da je on Allahov rob i Poslanik te potvrđuje svoje svjedočenje vjere.
Tada se njegov kabur proširuje, ispunjava svjetlošću, a njemu se daje smiraj. U predaji je njegovo stanje opisano slikom čovjeka koji mirno spava poput mladoženje kojeg neće probuditi niko osim njemu najdraže osobe. Tako ostaje sve dok ga Allah ne podigne iz kabura.
Za licemjera je slika sasvim drugačija.
Kada bude upitan o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, ne zna šta bi rekao. Zemlji se naređuje da ga stisne i pritisak postaje toliko snažan da mu se rebra prepliću. U tom stanju ostaje sve dok ne nastupi vrijeme kada će Allah ponovo podići ljude.
I Aiša, radijallahu anha, prenosi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje dodatno približavaju razliku između dva čovjeka u kaburu: dobar čovjek sjedit će u svome kaburu osjećajući sigurnost, dok će onaj koji nije bio dobar biti ispunjen strahom.
A onda dolazi jedna od najslikovitijih predaja o putovanju ljudske duše – hadis Beraa ibn Aziba, radijallahu anhu.
Kada se vjerniku približi smrt, s nebesa se spuštaju meleki svijetlih lica. Sa sobom donose ćefine i miris iz Dženneta. Duša se uzima, stavlja u te ćefine i namiriše džennetskim mirisom.
Meleki je zatim nose prema nebesima.
Allah određuje da zapis tog roba bude među zapisima odabranih na visokome mjestu, a zatim naređuje da njegova duša bude vraćena na Zemlju.
Duša se vraća tijelu.
Ponovo dolaze dva meleka.
Posjedaju čovjeka i počinje ispitivanje.
Nakon što vjernik odgovori, njegov kabur se širi dokle pogled može dosegnuti.
Nasuprot tome, kada umre nevjernik, meleki njegovu dušu nose prema nebu, ali joj se ne otvaraju nebeska vrata. Njen zapis određuje se na najnižem mjestu, nakon čega se duša vraća na Zemlju.
Vraća se tijelu.
Dolaze dva meleka.
Čovjek biva posjednut i ispitan.
A njegov kabur potom postaje tijesan i pritišće ga toliko da mu se rebra međusobno prepliću.
I ovaj hadis navodi se kao još jedan dokaz da ono što se događa u kaburu na određeni način obuhvata i dušu i tijelo.
Međutim, postoji još jedan detalj koji cijelu sliku berzeha čini zanimljivijom.
Blagodat se u određenim okolnostima može odnositi posebno na dušu. U predajama se već spominje njeno uzdizanje prema nebesima, a Ka’b ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da je duša vjernika poput ptice koja boravi među džennetskim drvećem sve dok je Allah na Dan proživljenja ponovo ne vrati njenom tijelu.
Kada se sve ove predaje posmatraju zajedno, dobija se potpunija slika: čovjekova duša i tijelo imaju udjela u kaburskoj blagodati ili kazni, dok duša može imati i posebnu blagodat u Džennetu.
I na kraju dolazi pitanje koje se gotovo samo nameće.
Šta je sa čovjekom koji nikada nije imao kabur?
Šta je s onim koji se utopio i čije tijelo nikada nije pronađeno? Šta je s čovjekom koji je izgorio ili je umro na način nakon kojeg njegovo tijelo nije klasično ukopano?
Ibnul-Kajjim pojašnjava da izrazi „kaburska kazna“ i „kazna berzeha“ u suštini označavaju istu stvar.
Ako čovjek umre zaslužujući kaznu, ona ga može zadesiti osim ako mu Allah oprosti, bez obzira na to je li njegovo tijelo položeno u mezar ili nije.
Isto vrijedi za onoga ko izgori, utopi se ili umre na neki drugi način.
Jer berzeh nije ograničen na komad zemlje koji mi nazivamo mezarom.
To je svijet koji počinje smrću, a završava tek onda kada Allah ponovo podigne ljude iz njihovih kaburova.
A možda upravo zbog toga ona prva slika ostaje tako snažna.
Čovjek je spušten u zemlju. Oni koji su ga voljeli krenuli su svojim kućama. Njihovi koraci postaju sve tiši.
On ih još čuje.
Ali više ne može krenuti za njima.
Za njega je dunjaluk završen, a počelo je ono o čemu je možda cijelog života slušao.
Allah najbolje zna.
