Boris Tadić u Sarajevu: NATO, evropska budućnost regije i politički preokret u Srbiji

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić govorio je u Sarajevu na međunarodnom forumu posvećenom geopolitici i geoekonomiji, gdje je široko komentarisao odnose u regiji, budućnost evropskih integracija, promjene u globalnom sigurnosnom poretku, ali i nedavnu političku dinamiku u Srbiji. Njegovo izlaganje izazvalo je pažnju jer je obuhvatilo teme koje već godinama određuju političku atmosferu na Zapadnom Balkanu: odnos prema NATO savezu, mjesto Bosne i Hercegovine i Crne Gore u sigurnosnoj arhitekturi, te pitanje koliko je region spreman da se osloni na vlastite kapacitete umjesto da ostane zavisan od interesa velikih sila.

Tadić je posebno otvoreno govorio o periodu kada je i sam zagovarao članstvo Srbije u Sjevernoatlantskom savezu. Prisjetio se razgovora koje je vodio s regionalnim liderima, uključujući tadašnjeg crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i Milorada Dodika, naglašavajući da je Srbija, po njegovom mišljenju, imala direktan interes da i Bosna i Hercegovina i Crna Gora postanu dio NATO-a. Takva izjava ima dodatnu težinu u kontekstu Balkana, gdje su sigurnosna pitanja često isprepletena s istorijskim traumama, unutrašnjim političkim podjelama i različitim vanjskopolitičkim orijentacijama. Tadićeve riječi podsjetile su da je nekada i u Srbiji postojao prostor za pragmatičniji razgovor o regionalnoj sigurnosti, iako su ti stavovi kasnije izgubili političku snagu.

Govoreći o današnjem međunarodnom okruženju, Tadić je istakao da se globalni odnosi mijenjaju brže nego što politički sistemi mogu da ih prate. Prema njegovom viđenju, centri moći više se ne nalaze samo u tradicionalnim zapadnim evropskim prijestonicama, već se strateška težina sve više prebacuje prema Arktiku i Pacifiku, gdje se prelamaju interesi najvećih svjetskih sila. U tom kontekstu, NATO više nije samo vojni savez u klasičnom smislu, već instrument koji mora odgovoriti na potpuno nove izazove: tehnološku utrku, energetsku sigurnost, kibernetičke prijetnje i sve izraženiju borbu za resurse. Tadić je time sugerisao da zemlje regiona ne mogu ostati zarobljene u starim političkim formulama, jer ih savremeni geopolitički potresi lako mogu ostaviti po strani.

Veliki dio njegovog izlaganja odnosio se na stanje u Srbiji nakon pobjede Studentske liste na prijevremenim parlamentarnim izborima održanim 25. oktobra. Tadić je tu pobjedu opisao kao spektakularnu, naglašavajući da je riječ o političkom fenomenu koji pokazuje kako se društvo može mobilisati i bez klasične partijske hijerarhije. Posebno je pohvalio činjenicu da studentski pokret nije izgradio model oko jednog vođe, nego je nastupio horizontalno, kroz širu mrežu ljudi i ideja. Po njegovim riječima, to je važan iskorak jer pokazuje da politika ne mora uvijek biti zasnovana na personalizaciji i kultu ličnosti, nego može počivati na znanju, organizaciji i povjerenju u širi krug aktera.

Tadić je dodatno naglasio da je posebno značajno to što su studenti u prvi plan istakli univerzitetske profesore i druge ugledne javne ličnosti. Takav pristup, rekao je, predstavlja nešto nalik političkoj i društvenoj obnovi, jer u fokus vraća autoritet znanja, a ne isključivo moć stranačkih struktura. Međutim, uprkos pohvalama, upozorio je da nova većina ne smije da se zavarava veličinom postignutog uspjeha. Prema njegovom mišljenju, pred njima je izuzetno složen zadatak: ne samo da upravljaju parlamentom, nego da pokušaju obnoviti duboko narušeno društveno povjerenje, institucije, javni dijalog i političku kulturu koja je, kako je ocijenio, godinama sistematski urušavana.

U tom dijelu govora Tadić je iznio i izrazito oštru kritiku na račun predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, optuživši ga da je razorio temelje društva, podstakao kriminalizaciju i stvorio atmosferu u kojoj se politička lojalnost kupuje, a ne zaslužuje. Njegova formulacija da je Vučić “trgovac ljudskim dušama” imala je snažan simbolički naboj i odražava dubinu političkog sukoba u Srbiji. Takve riječi nisu samo lična ocjena protivnika, nego i šira poruka o stanju institucija, medija, javnog prostora i slobode političkog djelovanja. Tadić je time ukazao na to da se demokratski problemi ne svode samo na izborne rezultate, nego na cijeli sistem u kojem se formiraju politički odnosi i društvene vrijednosti.

U nastavku je govorio i o širem međunarodnom okviru, ističući da svijet prolazi kroz duboku transformaciju u kojoj sve veći utjecaj imaju tehnološke korporacije, ali i lideri poput Donalda Trumpa, Xi Jinpinga i Vladimira Putina. Prema njegovoj ocjeni, savremeni poredak više nije zasnovan isključivo na klasičnoj diplomatiji i vojnim savezima, već i na digitalnoj kontroli, ekonomskim mrežama i sposobnosti država da upravljaju inovacijama. Zbog toga je, smatra Tadić, za male zemlje posebno važno da razvijaju vlastite kapacitete i da ne budu samo pasivni posmatrači u novim globalnim previranjima. On je upozorio da se u eri ubrzanih promjena politička slabost skupo plaća, jer male države lako postaju prostor nadmetanja većih i snažnijih centara moći.

Posebnu pažnju posvetio je Zapadnom Balkanu, gdje je pozvao na veću ekonomsku saradnju, zajedničke projekte i ozbiljno regionalno pomirenje. Kao pozitivan primjer naveo je skandinavske zemlje, gdje je saradnja među državama izgrađena kroz dugotrajan proces povjerenja, ekonomskog povezivanja i institucionalne stabilnosti. Po njegovom mišljenju, region bi mogao mnogo brže napredovati kada bi se političke elite manje bavile starim sporovima, a više stvaranjem uslova za razvoj, protok ljudi i kapitala te zajednički nastup prema Evropskoj uniji. Bez tog pristupa, upozorio je Tadić, Zapadni Balkan bi mogao ostati trajno zavisan od volje velikih sila, što bi značilo ograničen suverenitet i stalnu političku nesigurnost.

Na kraju izlaganja, Tadić je poručio da je za Srbiju članstvo u Evropskoj uniji i dalje najbolja dostupna opcija, jer, kako je naglasio, region nema održiviju političku i ekonomsku perspektivu od evropskih integracija. Istovremeno je istakao da članstvo u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji samo po sebi ne garantuje stabilnost, ako među narodima ne postoje međusobno poštovanje, spremnost na razgovor i istinsko pomirenje. Time je njegova poruka u Sarajevu dobila širi regionalni karakter: bez suočavanja s prošlošću, bez jakih institucija i bez saradnje među susjedima, Balkan će ostati prostor krhkih kompromisa i stalnih kriza. Upravo zbog toga njegovo obraćanje nije djelovalo samo kao politička analiza, nego i kao upozorenje da budućnost regiona zavisi od odluka koje se donose danas.

Izvor: Fokus.ba