Sud BiH osudio Šerifa Patkovića na deset godina zatvora zbog ubistva ratnog zarobljenika u Dusini
Sud Bosne i Hercegovine donio je prvostepenu presudu kojom je Šerif Patković osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog nad ratnim zarobljenicima u januaru 1993. godine u selu Dusina kod Zenice. Ova presuda, iako još nije pravosnažna, ponovo je skrenula pažnju javnosti na događaje iz ratnog perioda u srednjoj Bosni, gdje su sukobi između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane ostavili duboke posljedice na lokalno stanovništvo i preživjele svjedoke.
Prema navodima optužnice, Patković je djelovao kao komandant Drugog bataljona Sedme muslimanske brigade Armije Republike BiH, a Sud je utvrdio da je lišio života lokalnog komandanta HVO-a Zvonka Rajića, koji je u tom trenutku bio ranjen i ležao na zemlji. Riječ je o činjenicama koje su bile u središtu dokaznog postupka, a koje je Sud prihvatio nakon detaljne analize iskaza svjedoka, medicinske i balističke dokumentacije te ostalih izvedenih dokaza.
Obrazlažući odluku, predsjedavajuća Sudskog vijeća Željka Marenić naglasila je da je Vijeće vjerovalo iskazima svjedoka Tužilaštva datim u istrazi, ocijenivši ih uvjerljivijim od njihovih kasnijih izjava na glavnom pretresu. Prema njenim riječima, svjedoci su tokom istrage naveli da su vidjeli kako Patković puca u glavu i prsa oštećenog, dok su na suđenju ublažili ili negirali pojedine ranije tvrdnje. Sud je takvo odstupanje ocijenio nelogičnim i nije mu poklonio vjeru.
Ključni dokazi i stav Suda
Sud je posebno cijenio činjenicu da su svjedoci Tužilaštva, kako je navedeno u obrazloženju presude, u fazi istrage opisali događaj na način koji se uklapa u ostale materijalne dokaze. Upravo zato je zaključeno da su njihovi kasniji iskazi pred sudom, u kojima su pojedini detalji osporeni ili ublaženi, manje uvjerljivi. Vijeće je pritom naglasilo da se u postupcima za ratne zločine često analiziraju i razlozi zbog kojih svjedoci mijenjaju iskaze, naročito nakon dugog vremenskog razmaka i u osjetljivim predmetima koji nose snažno historijsko i emotivno opterećenje.
U obrazloženju je navedeno i da su svjedoci Odbrane najvećim dijelom govorili o okolnostima dolaska u selo Dusina i kretanju prema Lašvi, a znatno manje o samom ubistvu. Sud je ocijenio da takvi iskazi nisu mogli osporiti ključne nalaze Tužilaštva, posebno jer nisu ponudili dovoljno čvrsto objašnjenje za ono što se, prema ocjeni Vijeća, dogodilo u trenutku kada je oštećeni već bio ranjen i bespomoćan. Upravo taj element imao je značajnu težinu pri kvalifikaciji djela kao zločina protiv ratnih zarobljenika.
Odbrana je pokušala osporiti optužbe i kroz nalaze vještaka medicinske struke i balistike, ali Sud ni te dokaze nije prihvatio kao odlučujuće. Kako je objasnila sutkinja Marenić, njihovi zaključci nisu se podudarali u bitnim činjenicama, naročito u vezi s ulaznim i izlaznim ranama, što je dovelo do toga da Vijeće njihove nalaze nije smatralo dovoljno pouzdanim. Na taj način Sud je potvrdio da je cjelokupni dokazni mozaik, uz međusobno usklađene dijelove, vodio ka zaključku o krivici optuženog.
Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne
Prilikom izricanja kazne, Sud je uzeo u obzir nekoliko olakšavajućih okolnosti. Među njima su navedeni porodično i zdravstveno stanje optuženog, njegovo korektno držanje pred sudom, kao i činjenica da ranije nije bio osuđivan. Ipak, Vijeće je ocijenilo da te okolnosti ne mogu nadjačati težinu počinjenog djela, posebno s obzirom na položaj žrtve u trenutku ubistva.
Kao otežavajuća okolnost uzeto je to što je Zvonko Rajić već bio u teškom stanju, ranjen i ležeći na zemlji, dakle potpuno nemoćan da se zaštiti. Sud je takvu činjenicu posebno naglasio, jer pokazuje da je djelo počinjeno nad osobom koja se nalazila van borbe i pod zaštitom normi međunarodnog humanitarnog prava. Upravo zbog toga izrečena kazna ima i širi značaj od individualne odgovornosti, budući da potvrđuje obavezu kažnjavanja napada na zarobljenike i ranjene osobe tokom oružanog sukoba.
Patković nije prisustvovao izricanju presude, a Sud mu je istovremeno odredio mjere zabrane putovanja i obavezu periodičnog javljanja policiji. Te mjere su standardna procesna zaštita u situacijama kada postoji mogućnost da optuženi utiče na tok postupka ili da postane nedostupan pravosudnim organima do okončanja žalbenog procesa. Sud je time zadržao određeni nivo nadzora nad optuženim do odluke višeg suda.
Širi značaj presude i naredni koraci u postupku
Suđenje Šerifu Patkoviću počelo je u decembru 2024. godine, a ovaj predmet je od početka izazivao pažnju jer se odnosi na događaje iz ratne 1993. godine, perioda u kojem su u srednjoj Bosni počinjeni brojni zločini nad civilima i zarobljenicima. Procesi ovakve vrste često traju godinama, ne samo zbog složenosti dokaza nego i zbog protoka vremena, smrti ili nedostupnosti svjedoka, te emocionalnog tereta koji nose za porodice žrtava i optuženih.
Supruga ubijenog Zvonka Rajića upućena je na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, što znači da će pitanje naknade štete biti rješavano odvojeno od krivične odgovornosti optuženog. Ovakva praksa je uobičajena u predmetima ratnih zločina, posebno kada je potrebno dodatno dokazivanje materijalne i nematerijalne štete. Za porodicu žrtve to često predstavlja dodatni i dugotrajan pravni put, ali i mogućnost da se barem djelimično ostvari pravo koje proističe iz presude.
Važno je naglasiti da presuda još nije pravosnažna, pa obje strane imaju pravo žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH. Drugostepeni postupak može potvrditi, preinačiti ili ukinuti prvostepenu odluku, zavisno od ocjene žalbenih navoda i eventualnih procesnih ili činjeničnih propusta. Zbog toga će konačni pravni epilog ovog slučaja biti poznat tek nakon što viši sud razmotri cijeli predmet.
Ovaj slučaj, osim svog pravnog značaja, podsjeća i na to koliko su ratni zločini i dalje živa tema u bosanskohercegovačkom društvu. Za mnoge porodice, presude poput ove nisu samo sudski akti nego i pokušaj da se nakon dugog niza godina utvrdi odgovornost, prizna bol žrtava i potvrdi da ni u ratu ne prestaju važiti osnovna pravila humanosti. Upravo zato svaka ovakva presuda ima težinu koja nadilazi pojedinačni predmet i ulazi u širi okvir suočavanja s prošlošću.
