Bosanac koji je od ratne izbjeglice stigao do čela najvažnijeg svjetskog trezora sjemena
Priča Fuada Gašija djeluje gotovo filmski: dječak koji je zbog rata napustio Bosnu i Hercegovinu, mladi naučnik koji se vratio da gradi akademsku karijeru, i stručnjak za genetiku koji je na kraju došao na čelo Svalbardskog globalnog trezora sjemena, jednog od najvažnijih objekata za očuvanje hrane i biodiverziteta na planeti.
Iako ga mediji često opisuju dramatičnim nadimcima poput „trezora sudnjeg dana“, Gaši sam taj prostor vidi sasvim drugačije — kao rezervu života, znanja i poljoprivredne budućnosti.
Za njega Svalbard nije mjesto apokalipse, nego mjesto odgovornosti. U tom kompleksu, smještenom duboko u arktičkom ledu, čuva se genetski materijal biljaka iz cijelog svijeta kako bi se u budućnosti moglo odgovoriti na katastrofe, bolesti usjeva, klimatske promjene i gubitak raznolikosti. Upravo zato Gaši insistira da se o ovom trezoru ne govori kao o simbolu straha, nego kao o simbolu pripreme.
To je, kako kaže, osiguranje za čovječanstvo, ali i podsjetnik da poljoprivreda zavisi od dugotrajnog planiranja.
Fuad Gaši je rođen u Bosni i Hercegovini, a rat devedesetih ga je kao mladića odveo u Švedsku. Taj izbjeglički put obilježio je njegovo rano životno iskustvo, ali ga nije udaljio od znanja. Naprotiv, nakon povratka u domovinu upisao je poljoprivredne nauke i genetiku, a kasnije se zaposlio na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je radio kao profesor genetike i oplemenjivanja biljaka.
Njegova karijera razvijala se u smjeru koji je sve više povezivao nauku, praktičnu poljoprivredu i očuvanje biološkog naslijeđa.
Još tokom studija zainteresovao se za sjemenske banke, institucije koje na prvi pogled djeluju tiho i nevidljivo, ali u stvarnosti predstavljaju jednu od najvažnijih karika u lancu prehrambene sigurnosti. U njima se ne čuvaju samo sjemenke, nego i genetske mogućnosti budućih sorti, kao i tragovi historije uzgoja biljaka u različitim klimama, kulturama i društvima.
Gaši je taj interes pretvorio u konkretan rad kroz projekat SEEDnet, regionalnu inicijativu usmjerenu razvoju banaka gena u jugoistočnoj Evropi.
Veliki iskorak napravio je 2008. godine, kada je pokrenuo prvu biljnu banku gena u Bosni i Hercegovini. Taj potez je bio važan ne samo za nauku, nego i za očuvanje lokalnih sorti, autohtonih biljaka i znanja koje često nestaje zajedno s tradicionalnom poljoprivredom. Tokom pandemije koronavirusa ta institucija suočila se s finansijskim problemima, a upravo je tada do izražaja došla međunarodna mreža saradnje koja povezuje banke gena širom svijeta.
Tadašnji koordinator Svalbardskog trezora, Åsmund Asdal, savjetovao je Gašija da dio sjemena iz Sarajeva pošalje i u norveški trezor, kao dodatnu sigurnosnu kopiju.
Taj savjet se kasnije pokazao presudnim. Godinama nakon toga, kada je Asdal odlazio u penziju, upravo je Gaši preuzeo njegovo mjesto. Put od naučnika koji šalje uzorke do čovjeka koji koordinira cijelim sistemom zaštite sjemena govori mnogo o njegovom profesionalnom kredibilitetu, ali i o tome koliko je ovaj posao zasnovan na povjerenju, iskustvu i međunarodnoj saradnji.
Ne radi se o običnom administrativnom mjestu, već o funkciji koja traži razumijevanje genetike, logistike, globalne poljoprivrede i klimatskih rizika.
Gaši je prvi put došao na Svalbard 2024. godine, kada je iz Sarajeva dopremio sjeme za pohranu, ali tada je vidio samo vanjski dio kompleksa. Prava unutrašnjost trezora ostavila je jači utisak na njega tek nakon preuzimanja funkcije koordinatora. Sama činjenica da se vrata ovog objekta otvaraju samo nekoliko puta godišnje dovoljno govori o njegovom statusu i sigurnosnom režimu.
Smješten u planini blizu Sjevernog pola, trezor ostavlja dojam mjesta koje je istovremeno tehnološki savremeno i duboko simbolično.
U Svalbardskom globalnom trezoru sjemena ne radi se o klasičnoj banci koja aktivno distribuira ili razmnožava materijal. Njegova osnovna svrha je da bude sigurnosna kopija za sjemenske banke širom svijeta. To znači da svaka institucija koja šalje sjeme mora dokazati da ga već čuva negdje drugdje, jer ideja nije stvoriti centralizirano skladište, nego mrežu otpornosti.
Gaši često naglašava da se ne smije „staviti sve u jednu korpu“, jer bi jedan jedini događaj mogao ugroziti ono što čovječanstvo godinama gradi.
U trezoru se trenutno čuva više od 1,4 miliona uzoraka, a kapacitet je znatno veći. Tri skladišne komore mogu primiti oko 4,5 miliona uzoraka, što znači da prostor još uvijek nije iscrpljen, ali je već sada jedan od najvećih poznatih rezervnih sistema za biljni genetski materijal. Sjemenke se čuvaju na temperaturi od minus 18 stepeni Celzijusa, a nakon pohrane gotovo se više ne diraju.
U toj pasivnosti, zapravo, leži snaga institucije: ona ne proizvodi novo sjeme, ali čuva uslove da se ono jednog dana ponovo koristi.
Gaši objašnjava da svaka pohranjena sjemenka predstavlja rezultat dugogodišnje selekcije i rada generacija poljoprivrednika. Gubitak jedne sorte nije samo gubitak jednog uzorka, nego i gubitak potencijala za budućnost. Ta sorta možda sadrži osobinu otpornosti na određenu bolest, sušu, zaslanjenost tla ili ekstremne temperature. U vremenu kada klimatske promjene mijenjaju uslove proizvodnje hrane, takve osobine mogu postati presudne. Zato je čuvanje sjemena direktno povezano s pitanjem opstanka prehrambenih sistema.
Posebno važan dio ovog posla je i čuvanje znanja. Nije dovoljno sačuvati samo fizički uzorak; potrebno je sačuvati i podatke o tome kako se određena biljka uzgaja, kada sazrijeva, kakve daje prinose i kako se ponaša u različitim uslovima. Zbog toga banke gena bilježe i tradicionalna znanja, a prilikom ponovnog uzgoja sjemena prikupljaju dodatne informacije.
Najvrjednija banka nije ona koja ima najviše uzoraka, nego ona koja najbolje razumije ono što čuva, ističe Gaši.
Svalbard je projektovan i s dugoročnom bezbjednošću na umu. Ulaz u kompleks nalazi se visoko iznad nivoa mora, što ga čini otpornim čak i na ekstremne scenarije rasta nivoa okeana. Ipak, Gaši upozorava da samo fizičko skladištenje nije dovoljno. Biodiverzitet ne smije ostati zaključan u podzemnim komorama; on mora biti prisutan na njivama, u vrtovima i u proizvodnji hrane.
Trezor je posljednja linija odbrane, ali ne i zamjena za žive, funkcionalne agroekosisteme.
U svojim javnim nastupima, uključujući i govor na prehrambenom summitu u Valenciji, Gaši upozorava da svijet ulazi u period u kojem će biti potrebno više raznolikosti, više saradnje i više dugoročnog razmišljanja. Kako klimatske promjene, pritisak na zemljište i nestabilnost tržišta hrane postaju sve izraženiji, raste i važnost institucija koje čuvaju genetske resurse.
On tu raspravu povezuje i s drugim savremenim rizicima, poput ubrzanog razvoja umjetne inteligencije, naglašavajući da civilizacija sada ima moć da nanese veliku štetu vlastitom staništu ako ne bude razmišljala unaprijed.
Priča Fuada Gašija zato nadilazi lični uspjeh. Ona govori o tome kako se iskustvo izbjeglištva može pretvoriti u motivaciju za naučni rad, kako lokalno znanje može postati dio globalnog sistema zaštite i kako jedan Bosanac danas učestvuje u čuvanju budućnosti čovječanstva.
U svijetu koji se sve brže mijenja, njegov posao podsjeća da je sigurnost hrane počela mnogo prije današnjeg dana i da će trajati samo ako budemo znali čuvati i sjeme i znanje koje uz njega ide.
