Priča se da je čovjek po imenu Ebu Nasr, skroman ribar, živio u velikom siromaštvu i teškoćama.
Jednog dana, u potrazi za opskrbom, put ga je doveo do učenjaka Ahmeda bin Miskina. Žaleći se na svoju situaciju, Ebu Nasr potraži pomoć od šejha.
Šejh ga uhvati za ruku i odvede do mora. Zajedno su uzeli abdest i klanjali dva rekata. Nakon toga, šejh izgovori “Bismillah” i baci mrežu u more. Ubrzo izvukoše mrežu i u njoj nađoše prelijepu ribu. Šejh reče Ebu Nasru: “Uzmi ovu ribu, idi na pijacu, prodaj je i za taj novac kupi hranu i potrepštine za svoju porodicu.” Ebu Nasr se silno obradova, ode na pijacu, proda ribu i kupi dva hljeba. Odluči da jedan hljeb da šejhu kao znak zahvalnosti. Međutim, šejh odbi hljeb rekavši da je njihovo povjerenje u Allahovu pomoć dovelo do ulova. Šejh ga uputi da ponese hljebove svojoj porodici.
Na putu kući, Ebu Nasr sretne ženu s djetetom koja je izgledala iscrpljeno od gladi. Posmatrajući njihovu bijedu, razmišljao je o tome kako i njegova porodica trpi slične muke. Konačno, nije mogao izdržati suze djeteta i majke te im dade oba hljeba, nadajući se Allahovoj nagradi. Lice žene i djeteta zasja od radosti, te uputiše dove Allahu za njega.
Dok se vraćao kući, prepun briga kako će objasniti svojoj porodici da se vratio bez hrane, začu čovjeka kako viče: “Ko zna gdje živi ribar Ebu Nasr?” Ljudi ga uputiše na Ebu Nasrovu kuću. Nepoznati čovjek mu priđe i reče: “Prije dvadeset godina, tvoj otac mi je posudio novac. Nažalost, umro je prije nego što sam uspio da mu vratim dug. Donio sam trideset hiljada dirhema koje su pripadale tvom ocu.”
Odjednom, Ebu Nasr postade najbogatiji čovjek u tom kraju. Sagradio je kuće, pokrenuo trgovine i često dijelio sadaku u velikim iznosima, izražavajući zahvalnost Allahu. Međutim, jedne noći usnu san koji ga je duboko potresao.
Sanjao je da je umro i da su njegova dobra i loša djela stavljena na vagu. Na njegovo zaprepaštenje, loša djela su pretegnula. U očaju, zavapi za pomoć, sjećajući se svega što je dijelio u sadaki. Međutim, svaki dirhem koji je dao nosio je sa sobom tragove samodopadljivosti i želje za isticanjem, pa se pokazao bezvrijednim kao pamuk. Ponovo su pretegnula loša djela.
Ebu Nasr povika: “Ima li spasa za mene?” Glas odgovori: “Ima li ovaj čovjek još nešto?” Drugi glas reče: “Imaju dva hljeba.” Kad su stavljeni na vagu, tas s dobrim djelima se izjednači s tasom loših djela. Glas upita dalje: “Ima li još nešto?” “Da, suze majke i osmijeh djeteta kada su dobili ta dva hljeba.” Te suze i osmijeh učiniše da tas s dobrim djelima pretegne. Glas objavi: “Spašen je!”
Ebu Nasr se probudi iz sna, ponavljajući mudre riječi šejha: “Da smo hranu uzimali za sebe, ne bismo ni ulovili ribu.”
Ova priča o Ebu Nasru nas podsjeća na važnost nesebičnosti, vjere i istinskih namjera. Kada djelujemo iskreno i sa suosjećanjem, Allahova milost nas može iznenaditi na najneočekivanije načine.
