Mišljenja Pojedinaca Bez Uvida u Stavove Učenjaka
U posljednje vrijeme se ponovo aktualiziralo pitanje klanjanja podne-namaza nakon džuma-namaza. Nažalost, većina tekstova i komentara je površna i tendenciozna. Pod površnim mislimo na iznošenje subjektivnih doživljaja i vlastitih mišljenja bez uvida u stavove poznatih islamskih učenjaka i pravnika. Kad kažemo tendenciozna, mislimo na pokušaje omalovažavanja islamske tradicije kod Bošnjaka i prikazivanja Islamske zajednice u BiH kao pokrovitelja novotarija u islamu. Želimo naglasiti da praksa u našim džamijama ima utemeljenje u islamskom pravu.
Klanjanje Džuma-Namaza u Jednom Mjestu
Postoje tri vrste uslova za džuma-namaz: uslovi valjanosti, uslovi obaveznosti i uslovi valjanosti i obaveznosti istovremeno. Ovdje ćemo zbog ograničenosti prostora navesti samo uslove valjanosti: hutba, džemat i omogućen pristup namazu svim ljudima. Ovaj uslov postavljaju samo hanefije, uz to da se džuma-namaz obavlja u jednom gradu ili naselju na samo jednom mjestu. Imam Šafija, Imam Ahmed i poznatiji stav Malika jeste da nije dozvoljeno klanjati više od jedne džume u gradu, bez obzira na veličinu grada. Imam Ebu Hanife također zastupa ovaj stav, dok se od njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda prenosi drugačiji stav, ali većina hanefijskih pravnika prihvata stav Ebu Hanife. Svaki od spomenutih uslova ima svoje utemeljenje u sunnetu Poslanika, s.a.v.s., i praksi prvih generacija muslimana. Također, Poslanik, s.a.v.s., nije naredio da se džuma klanja u selima oko Medine, uprkos njihovom mnoštvu, jer je potrebno da se ovaj namaz uspostavlja u gradovima ili unutar granica jednog grada (Tuhmaz, 2002: 1/393). Također, ashabima nije bilo od prioritetne važnosti postavljanje minbera i uspostavljanje džuma-namaza u novim osvojenim područjima; džuma-namaz se obavljao samo u gradovima i većim centrima (Šurunbulali, 2004:190).
Cilj je bio očuvanje jedinstva muslimana i okupljanje i upoznavanje muslimana. „Da se džuma obavljala na više mjesta, ne bi bio ispunjen njen najznačajniji cilj, a to je okupljanje muslimana i međusobno zbližavanje. Da je ostavljeno svakoj skupini da se skuplja u svom dijelu grada, ne bi se upoznavali i zbližavali i jedan dio grada ne bi poznavao drugi. Iz ovog razloga nije se klanjala džuma na više mjesta za vrijeme Ebu Bekra, ni Omera, ni Osmana, ni Alije, niti u vrijeme tabi’ina, već se to desilo u trećem stoljeću, otprilike nakon 276. godine po hidžri. Sve do tada muslimani su klanjali za jednim imamom. Kada je Imam Ahmed upitan za uspostavljanje džume na više mjesta, rekao je: «Nije mi poznato da su muslimani obavljali džumu na više od jednog mjesta…» Poslanik, s.a.v.s., je klanjao džumu u samo jednoj džamiji tokom svog života, tako su postupali i halife i ashabi poslije njega, iako su znali da su se gradovi proširili. Za vrijeme Osmana, r.a., Medina se proširila pa je dodao treći ezan, ali nije klanjao džumu na više mjesta. Dio Medine poznat kao El-avali je za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., bio udaljen od mjesta klanjanja džume pa su ipak dolazili u Poslanikovu, s.a.v.s., džamiju. Nažalost, danas se u većini muslimanskih gradova ne pravi razlika između džume i podne-namaza, tj. džuma se klanja u svakoj džamiji. Ovo je, bez sumnje, suprotno intenciji šerijata i uputi Poslanika, s.a.v.s., i zbog toga autor kategorično tvrdi da je zabranjeno klanjati džumu na više od jednog mjesta u gradu“ (Ibnul-Usejmin, 2002: 5/70-72).
Ovo je činjenica kod koje trebamo zastati i dobro razmisliti. I pored svih nemilih događaja, smutnji i razdora koje su zadesile i prve generacije muslimana, oni nisu dopustili da se dijeli i razjedinjava zajednica na džuma-namazu. Poznato je iz prakse prvih generacija da su klanjali namaz za osobama koje su bile nedostojne predvođenja namaza kako bi sačuvali jedinstvo i spriječili podjele. Apsurdno je da se danas pod izgovorom oživljavanja sunneta i prakse prvih generacija neke skupine izdvajaju od ostalih muslimana, formiraju tzv. sunnetske mesdžide i obavljaju džume i bajrame po privatnim prostorijama, podrumima i livadama! Također, nedopustivo je da se radi hirova i inata pojedinaca uspostavlja džuma-namaz tamo gdje nema potrebe za tim i da se u neposrednoj blizini nalaze poluprazne džamije na džuma-namazu i na taj način dovodi pod znak pitanja ovaj veličanstveni ibadet i simbol islama.
Ovakav odnos prema džuma-namazu kod prvih generacija ukazuje nam da džuma-namaz, pored duhovne, posjeduje i društvenu i političku dimenziju. S obzirom da su džuma-namaz predvodili halife ili njihovi namjesnici, prve generacije muslimana su uspostavljanje džume na nekom mjestu mimo dozvole vladara smatrali činom pobune protiv vlasti i širenjem smutnje i razdora. Zbog toga su hanefijski pravnici prisustvo ili dozvolu vladara postavili kao uslov valjanosti i obaveznosti džuma-namaza, a hanbelijski pravnici smatraju da ukoliko se klanja džuma-namaz na dva mjesta bez potrebe, ispravna je ona džuma na kojoj prisustvuje vladar ili se obavlja s njegovom dozvolom. U ovome je i odgovor na pitanje zašto se za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija nije klanjala podne nakon džume. Oni to nisu činili jer su strogo vodili računa da džuma-namaz obavljaju na samo jednom mjestu u gradu.
Klanjanje Podne Nakon Džume iz Predostrožnosti
Kao što smo spomenuli, pred sami kraj 3. stoljeća po hidžri, zbog novih okolnosti i nemogućnosti da se džuma-namaz obavlja na samo jednom mjestu u velikim gradovima, islamski učenjaci su dozvolili da se džuma-namaz klanja na više mjesta u jednom gradu, ali samo onoliko mjesta kolika je stvarna potreba. To znači, ako su dovoljna dva mjesta, nije dozvoljeno uspostavljati džumu na trećem mjestu itd. Ukoliko bi se, na primjer, negdje klanjala džuma na dva mjesta bez stvarne potrebe, onda je samo jedna džuma ispravna. Jedni učenjaci smatraju da je to onda ona kojoj prisustvuje predstavnik vlasti, a drugi ona koja se ranije obavi i završi. Ukoliko se to ne može utvrditi, onda se smatra da su obje džume neispravne (Ibn Kudame, 1997: 3/213-214). U tom slučaju, umjesto džume, obavezno je klanjati podne. Ovako će se postupiti ukoliko nije ispunjen bilo koji od uslova valjanosti (Ibn Kudame, 1997: 3/209).
Zbog ovog razloga veliki broj islamskih pravnika je smatrao da iz predostrožnosti treba nakon džume klanjati podne-namaz. Poznati hanefijski pravnik Ibn Abidin (1784 – 1836) iznosi stavove učenjaka hanefijskog mezheba o ovom pitanju i na kraju rasprave kaže: “Na osnovu navedenog, nakon džume će se klanjati deset rekata i to: četiri rekata (sun)sunneta, četiri ahiri-zuhra i dva rekata sunnetul-vakta“ (Ibn Abidin, 2003: 3/18). Dakle, upravo onako kako se to radi kod nas.