Oslanjanje na Allaha, istigfar i porodične veze kao put do bereketa i opskrbe
U vremenu kada su ljudi sve više opterećeni računima, nesigurnošću posla, rastom cijena i stalnim osjećajem da im nešto nedostaje, sve češće zaboravljaju jednu od najvažnijih duhovnih istina: opskrba ne dolazi samo iz ljudskih ruku, nego prije svega od Allaha, džellešanuhu. Vjernik koji to duboko razumije ne poriče potrebu za trudom, radom i planiranjem, ali svoje srce ne veže isključivo za sredstva.
On zna da je Uzvišeni Taj Koji otvara i zatvara vrata nafake, Koji daje bereket i u malo i u mnogo, i Koji čovjeku može olakšati tamo gdje on sam vidi samo zid.
Iskreno oslanjanje na Allaha nije pasivnost niti odricanje od odgovornosti. To je stanje srca u kojem čovjek radi ono što je do njega, a rezultat prepušta Gospodaru svjetova. Takvo oslanjanje uklanja unutrašnji nemir koji danas muči mnoge ljude. Strah od siromaštva, usporedbe s drugima, bojazan da će sutra biti gore nego danas, sve su to tereti koji ponekad čovjeka iscrpe više od samog siromaštva.
Međutim, onaj ko istinski vjeruje da mu je nafaka zapisana i da Allah opskrbljuje Svoje robove na načine koje ljudi ne mogu ni predvidjeti, živi smirenije i dostojanstvenije.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio je vjernike da su ptice primjer istinskog tevekkula. U poznatom hadisu stoji da bi Allah opskrbio ljude kao što opskrbljuje ptice: rano ujutro izlete gladne, a navečer se vraćaju site. Ova slika nije slučajna. Ptice ne ostaju u gnijezdu čekajući da im hrana sama dođe; one lete, traže, kreću se i ulažu napor. Ali njihova svakodnevna potraga nije ispunjena panikom i očajem.
One ne brinu o sutrašnjem danu kao što to čini čovjek kada zaboravi svog Stvoritelja. U tome je velika pouka: trud uz povjerenje u Allaha donosi smirenost, a ne nevjerovatan stres.
Islamska tradicija poznaje mnoge primjere ljudi koji su razumjeli ovu ravnotežu između rada i povjerenja. Jedan od njih je Ebu Hazim, koji je na vijest o poskupljenju pšenice odgovorio mirno i nepokolebljivo. Njegov odgovor otkriva dubinu oslonca na Allaha: čovjek ne smije dopustiti da ga cijene, tržište i promjene na dunjaluku udalje od spoznaje da je Gospodar svih prilika i svih riznica upravo Allah.
Ebu Hazimov stav pokazuje da vjernik ne robuje ekonomskim okolnostima, nego ostaje vezan za princip: na nama je da obožavamo Allaha, a na Njemu je da nas opskrbi. Upravo tu leži veličina imana.
Drugi veliki uzrok otvaranja vrata opskrbe jeste istigfar, iskreno traženje oprosta od Allaha. U mnogim predajama se spominje da istigfar donosi izlaz iz teškoća, olakšanje od briga i opskrbu odakle se čovjek i ne nada. To nije samo duhovna formula, nego životna praksa koja mijenja odnos prema sebi i prema Gospodaru. Kada čovjek izgovara: “Estagfirullah”, on priznaje da je slab, da griješi i da mu je potrebna Allahova milost.
U tom priznanju leži poniznost, a u poniznosti se otvara bereket. Zbog toga je tužno kada ljudi traže rješenja isključivo u tržištu, vezama i kalkulacijama, a zaboravljaju da je najjače sredstvo upravo dova, pokajanje i stalno vraćanje Allahu.
Istigfar nije važan samo zato što briše grijehe, nego i zato što čisti srce od oholosti i samodovoljnosti. Čovjek koji često traži oprost postaje svjestan da ništa ne posjeduje sam od sebe. Takav čovjek manje zavidi drugima, manje očajava nad vlastitim stanjem i više cijeni ono što mu je dato. Ujedno, on postaje zahvalniji i sabrniji.
Nije rijetkost da ljudi nakon perioda stalnog istigfara osjete unutrašnji mir, lakši tok poslova i veću blagodat u onome što imaju. Neki će reći da je to slučajnost, ali vjernik zna da je to dar Milostivog kao odgovor na iskren povratak Njegovim vratima.
Jedan od izuzetno važnih razloga za povećanje nafake i produženje dobra u životu jeste dobročinstvo prema roditeljima i održavanje rodbinskih veza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je ukazao da onaj ko želi da mu se život produži i opskrba poveća treba činiti dobro svojim roditeljima i čuvati rodbinu. Ova poruka nosi ogroman društveni i porodični smisao.
Kada čovjek poštuje roditelje, on ne stvara samo lični sevap, nego gradi temelje zdravog doma. A kada održava rodbinske veze, on ne pomaže samo drugima, nego čuva vlastiti bereket. U islamu porodica nije sporedna tema; ona je stub društva, mjesto odgoja, podrške i međusobne odgovornosti.
Nažalost, u savremenom vremenu mnogi ljudi osjećaju težinu života, a da ne primjećuju da su sami doprinijeli toj težini prekidanjem veza, zanemarivanjem roditelja i udaljavanjem od bližnjih. Danas se često govori o ekonomskoj krizi, skupljem životu, slabim platama i nestabilnosti, ali se rijetko govori o duhovnim uzrocima nestanka bereketa. A među tim uzrocima posebno mjesto zauzima kidanje rodbinskih veza.
Kada čovjek zanemari porodicu, ignorira potrebe svojih bližnjih i zatvori vrata ljubavi i pažnje, on zapravo zatvara i vrata milosti koju Allah spušta na zajednicu. Zato islamski učenjaci upozoravaju da zajednica u kojoj se šire svađa, hladnoća i prekid rodbinskih odnosa ne može očekivati puninu Allahove pomoći.
Rodbinske veze nisu samo obavezna formalnost, nego prostor u kojem se ispituje čovjekova vjera. Posjeta rodbini, lijepa riječ, pomoć kada je teško, telefonski poziv, praštanje nakon nesuglasica, sve su to djela koja možda ne izgledaju velika u očima svijeta, ali su kod Allaha izuzetno vrijedna.
Mnogi ljudi svjedoče da su tek nakon što su počeli više paziti rodbinu osjetili promjenu u svom životu: mir u kući, veću harmoniju među djecom, širi osjećaj zahvalnosti i, što je posebno važno, povećan bereket u imetku. Bereke se ne ogleda uvijek u količini, nego u koristi. Nekome je dovoljno malo da živi spokojno, a neko ima mnogo pa opet osjeća prazninu.
Razlika je često upravo u tome ima li u tom imetku Allahove milosti ili ne.
Zato je važno da se vjernik svakodnevno podsjeća na nekoliko jednostavnih, ali dubokih istina. Prvo, da nafaka ne dolazi isključivo preko poslodavca, tržišta ili ljudi, nego od Allaha. Drugo, da istigfar otvara vrata koja su ljudima zatvorena. Treće, da dobročinstvo roditeljima i održavanje rodbinskih veza nisu sporedni aduti, nego pravi izvori bereketa.
Četvrto, da unutrašnji mir ne dolazi iz straha i paničnog gomilanja, nego iz pouzdanja u Onoga Koji je rekao da će se pobrinuti za Svoje robove. I peto, da vjernik nikada ne smije dozvoliti da ga dunjalučke okolnosti učine beznadežnim.
Kada se čovjek okrene Allahu, popravi odnos prema roditeljima, učvrsti veze sa rodbinom i svakodnevno traži oprost, on ne mijenja samo svoje duhovno stanje, nego često mijenja i svoj životni tok. U njegovim danima pojavljuje se lakše disanje, u kući više smirenosti, u poslu više uspjeha, a u srcu više zahvalnosti. To je poruka koju ne treba promatrati kao puku teoriju, nego kao živu praksu vjere.
Oslonac na Allaha, istigfar i čuvanje rodbinskih veza nisu odvojeni savjeti, nego međusobno povezani putevi do sreće, nafake i bereketa. Onaj ko ih prihvati, shvatit će da je Allahova blagodat bliža nego što se misli, samo je treba tražiti na pravom mjestu.
