Prioritet namaza, bračna bliskost i pitanje onih do kojih nije došao poziv islama

Muslimanima se u svakodnevnom životu često otvaraju pitanja u kojima se susreću dvije važne stvari: prirodne ljudske potrebe i vjerske obaveze. Upravo takva situacija javlja se u bračnom životu kada supružnici borave izvan svog doma, primjerice kod rodbine ili na putovanju, pa se pojavi pitanje intimnosti u okolnostima kada je teško sačuvati potpunu praktičnost za obavljanje namaza. Uz to, mnoge vjernike zanima i dublje teološko pitanje: šta je s ljudima kojima poruka islama nikada nije stigla ili je stigla u iskrivljenom obliku? Ova dva pitanja, iako naizgled različita, povezuje ista nit: kako vjernik usklađuje svoj život s Allahovim propisima i Njegovom pravdom.

Prvo pitanje tiče se bračnih supružnika koji, zbog boravka kod rodbine u drugom gradu, nemaju potpunu privatnost niti slobodu da se nakon intimnog odnosa okupe, okupaju i na vrijeme klanjaju sabah-namaz. U takvim prilikama musliman ne treba posmatrati stvar samo kroz prizmu trenutne želje, nego kroz širu sliku obaveza koje stoje pred njim. Islam ne potiskuje bračnu bliskost; naprotiv, ona je u braku dozvoljena, pa i nagrađena kada je u okviru šerijata. Međutim, kada postoji opravdana sumnja da bi zbog tog odnosa mogla biti propuštena farz-obaveza, tada namaz dobija prvenstvo. To nije zato što je bračna bliskost nevažna, nego zato što je namaz temelj vjere i svakodnevna veza roba sa Gospodarom.

U hadiskoj predaji dolazi snažno upozorenje da je ostavljanje namaza izuzetno opasno, čak i granica koja čovjeka dovodi do kufra i širka. Ovaj tekst ne treba razumjeti površno, nego kao dokaz koliko je namaz ozbiljna stvar u islamu. Ako vjernik zna da će zbog intimnog odnosa gotovo sigurno propustiti sabah ili biti doveden u situaciju da ga klanja van njegovog vremena, onda je razborito i vjerski ispravno da se privremeno suzdrži. Na taj način supružnici ne odriču sebi ono što je halal, nego biraju ono što je u tom trenutku preče. Šerijat poznaje princip davanja prednosti većoj obavezi nad manjom željom, posebno kada je riječ o farz-namazu koji se ne smije svjesno zapostavljati.

Važno je napomenuti da ovakva odluka nije izraz hladnoće u braku niti znak da je intimnost nešto negativno. Naprotiv, islam je bračnu zajednicu uredio tako da supružnici u njoj pronalaze smiraj, rahmet i međusobnu zaštitu od harama. Ipak, vjernik se stalno uči samodisciplini. Kada se čovjek odrekne nečega dozvoljenog radi zaštite namaza, to postaje dio njegovog ibadeta. Takav postupak podsjeća da musliman ne smije dozvoliti da mu dunjalučka udobnost ili trenutni užitak postanu važniji od onoga što ga veže za ahiret. U tom smislu, čuvanje sabaha u ovakvim okolnostima predstavlja snažan pokazatelj imana i ozbiljnosti u vjeri.

Drugo pitanje koje se često postavlja jeste pitanje sudbine ljudi kojima nikada nije došla jasna poruka islama. To su ljudi koji žive u udaljenim krajevima, u zabačenim područjima ili u sredinama gdje je islam predstavljen pogrešno, nepotpuno ili neprijateljski. Pojavljuje se dilema: hoće li takvi ljudi biti kažnjeni ako nisu čuli za Poslanika, a.s., ili nisu imali priliku razumjeti poruku Kur’ana? Islam na ovo pitanje odgovara s velikom preciznošću: Allah, dž.š., ne kažnjava prije nego što pošalje opomenu. Kur’anski princip je jasan: “A Mi nismo kaznili nijedan narod dok nismo poslanika poslali.” Ovaj ajet potvrđuje da je Allahova pravda potpuna i da niko neće biti tretiran nepravedno.

U učenjima islamskih učenjaka navodi se da će oni do kojih poziv islama nije došao, ili je došao iskrivljen do te mjere da nisu mogli spoznati istinu, biti posebno ispitani. Spominje se da će takvi ljudi na Sudnjem danu biti iskušani na način koji Allah odredi, pa će se prema tom ispitu očitovati njihova poslušnost ili neposlušnost. Ovakvo razumijevanje istovremeno čuva dvije velike istine: Allahovu milost i Allahovu pravednost. Milost se ogleda u tome što niko neće biti osuđen bez dokaza i bez prilike, a pravednost u tome da svako bude tretiran prema onome što je zaista znao i mogao učiniti.

Ovo posebno otvara pitanje odgovornosti muslimana danas. Ako znamo da mnogi ljudi nisu imali priliku čuti za islam na ispravan način, onda je na nama da se zapitamo koliko smo ozbiljni u prenošenju poruke vjere. Dava nije samo propovijedanje riječima, nego i lijepim primjerom, poštenjem, blagim odnosom i iskrenom brigom za ljude. Kada musliman pokazuje islam kroz svoje ponašanje, on ponekad uradi više od mnogih govora. Zato je naša dužnost da ljudima ne samo kažemo da islam postoji, nego da im pokažemo njegovu ljepotu, ravnotežu i pravdu. U tom smislu, nečinjenje dave može imati posljedice za one koji nisu čuli istinu, ali i za nas koji smo bili dužni tu istinu dostaviti.

Istovremeno, ne smijemo upasti u krajnost da unaprijed sudimo ljudima za koje ne znamo njihov stvarni položaj kod Allaha. Sudnji dan je dan potpune istine, a Allah zna ono što ljudi ne znaju: šta je neko čuo, kako je razumio, da li je bio iskren u traženju istine i koliko je imao priliku da je spozna. Zato vjernik treba govoriti o Allahovoj kazni sa strahopoštovanjem, ali i o Njegovoj milosti sa nadom. Vjera nije zasnovana na nagađanju, nego na objavi i jasnim principima, a jedan od tih principa jeste da Allah nikome ne čini nepravdu ni koliko trun.

U konačnici, oba pitanja vode ka istoj pouci: musliman je pozvan da u svemu traži Allahovo zadovoljstvo. U bračnom životu to znači da će ponekad odložiti dozvoljenu stvar kako bi sačuvao obavezno; u pogledu drugih ljudi to znači da će poštovati Allahovu pravdu i ne suditi olako. Vjernik živi između nade i straha, između ljubavi prema Allahu i ozbiljnosti prema obavezama. Ako se uputi ispravno, znaće da je namaz preči od prolaznog zadovoljstva, a da je Allahova presuda savršena i da nikome neće biti učinjena nepravda. A Allah, dž.š., najbolje zna.