Islamski pogled na dovu: između iskrenosti, razumijevanja i pogrešnih uvjerenja

U savremenom vremenu sve češće se mogu čuti savjeti koji vjeru predstavljaju kao skup mehaničkih formula: izgovori određeni broj puta neku riječ, prouči poseban tekst prije spavanja ili ponovi određeni zikr i, navodno, rezultat mora doći. Takav pristup ponekad se prenosi i u pitanjima svakodnevnog života, pa ljudi pitaju: “Imam sutra ispit, postoji li posebna dova za uspjeh?” ili “Jesam li dužan izgovoriti određeni broj puta neko Allahovo ime da bih dobio posao?” Iako u islamu zaista postoje preporučene dove i zikrovi, njihova suština nije u magičnom brojanju, nego u iskrenom obraćanju Allahu, razumijevanju onoga što se izgovara i potpunom oslanjanju na Njega.

Islam nikada nije gradio odnos čovjeka i Stvoritelja na ideji da će izgovorene riječi same po sebi imati čarobnu moć, nezavisno od srca koje ih izgovara. Dova nije formula koja automatski otključava uspjeh, nego čin pokornosti, poniznosti i nade. Zato je pogrešno vjerovati da će čovjek, samo zato što je pročitao određeni zikr tačno 111 puta, nužno dobiti ono što želi. Takvo razumijevanje može odvesti u površnost, pa se vjera pretvori u ritual bez duše, a dovu zamijeni puko mehaničko ponavljanje. U islamskoj tradiciji naglašava se da vrijednost dove ne leži samo u riječima, nego u stanju srca.

Jedna od najpoznatijih dova u Kur’anu jeste dova poslanika Junusa, alejhis-selam, kada se našao u tamama mora, noći i utrobe kita: “La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-zalimin” – “Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, ja sam se zaista ogriješio prema sebi.” Ova dova nije postala značajna zato što je riječ o posebnoj kombinaciji slova, nego zato što u sebi objedinjuje tevhid, veličanje Allaha i iskreno priznanje vlastite greške. Zato je razumljivo zašto je ova dova posebno spomenuta u predajama i zašto je muslimani često uče u trenucima poteškoća, tuge i potrebe.

Međutim, čak i ova dova, kao i sve druge dove, ne smije se posmatrati kao prazna formula. Kada čovjek izgovara riječi Junusa, a.s., on ne ponavlja samo tekst; on priznaje svoju nemoć, svoje slabosti i Allahovu savršenu moć. To znači da je duhovni smisao dove važniji od puko izgovorenog broja ponavljanja. Ako je srce odsutno, ako osoba ne razmišlja o značenju onoga što govori i ako od Allaha očekuje samo “rezultat”, bez imana i iskrenosti, tada će korist biti veoma ograničena ili gotovo nikakva.

Kur’an nas podsjeća da su i mnogi nevjernici, posebno mekanski idolopoklonici, u trenucima velike nevolje iskreno prizivali Allaha. Kada bi se našli u oluji na moru i izgubili svaku nadu u idole kojima su se inače obraćali, priznavali bi da im samo Allah može pomoći. U tim trenucima njihov poziv nije bio navika, nego potreba; nije bio formalnost, nego iskreno traženje spasa. To jasno pokazuje da Allah odgovara na iskreni vapaj onoga ko Mu se obrati, čak i kada je čovjek ranije bio udaljen od istine. Time se potvrđuje da je iskrenost srca temelj dove, a ne folklorno ponavljanje određenih riječi.

U islamskom učenju postoji važna ravnoteža: s jedne strane, vjernik se podstiče da uči dove iz Kur’ana i sunneta, jer su one najplemenitije, najispravnije i najpotpunije; s druge strane, nije dozvoljeno vjerovati da je Allahova milost ograničena samo na unaprijed naučene formule. Allah čuje svako iskreno obraćanje, bilo da je na arapskom jeziku, bosanskom ili bilo kojem drugom jeziku. Allah ne gleda izgovorene slogove, nego gleda srce, iskrenost i bogobojaznost. Zato je muslimanu dozvoljeno da se obrati svome Gospodaru svojim riječima, jasno i skrušeno, naročito kada ne zna napamet posebne dove.

To je posebno važno u situacijama koje muče savremenog čovjeka: strah od ispita, briga za posao, finansijski problemi, porodične nevolje ili bolest. Umjesto da se stvori uvjerenje da postoji “tajna” formula koja sve rješava, ispravnije je učiti čovjeka da kombinuje dovu, trud i povjerenje u Allaha. Student treba učiti, pripremati se i tražiti Allahovu pomoć. Nezaposlena osoba treba tragati za poslom, razvijati vještine, biti strpljiva i ustrajna, a u isto vrijeme moliti Allaha za opskrbu. Islam ne odobrava pasivnost pod izgovorom pobožnosti, niti praznovjerje pod izgovorom zikra.

Zbog toga je korisno podsjetiti da su najjače dove one koje izlaze iz srca koje priznaje svoju potrebu za Allahom. Takva dova može biti kratka, jednostavna i izrečena bez ukrasa, ali ako je iskrena, njena vrijednost je ogromna. Često ljudi misle da dova mora biti duga i retorički savršena, ali stvarnost je drugačija: Allah voli iskrenost više od forme. Nekada će jedna suza, jedan iskren uzdah i jedno skrušeno “Gospodaru, pomozi mi” imati više težine nego desetine mehanički ponovljenih formula bez prisustva srca.

U isto vrijeme, ne treba potcijeniti tradiciju propisanih zikrova i dova. Islam ih uči kao oblik sjećanja na Allaha, smirivanja duše i jačanja veze s Gospodarom. Ali njihova svrha nije da postanu talismani ili “kodovi” za automatski uspjeh, nego da čovjek kroz njih gradi svijest o Allahovoj blizini, vlastitoj ovisnosti o Njemu i nadi u Njegovu milost. Kada se dova uči s razumijevanjem, ponizno i sa vjerom, ona postaje sredstvo duhovne snage, a ne prazna rutina.

Zato je najbolji pristup da vjernik uči dove iz Kur’ana i sunneta, ali i da slobodno moli Allaha svojim riječima. Ako zna dovu Junusa, alejhis-selam, neka je uči i neka razmišlja o njenom značenju. Ako ne zna, neka se obrati Allahu na jeziku koji najbolje razumije, tražeći oprost, olakšanje, znanje, opskrbu i uspjeh. Suština nije u “magičnom broju”, nego u vjeri, pokornosti i čistom oslanjanju na Allaha. To je put koji čovjeka čuva od praznovjerja i vodi ga prema istinskom razumijevanju dove kao najuzvišenijeg oblika obraćanja Stvoritelju.