Nenad Čanak: Izborni poraz Vučića ne znači i kraj politike koja je godinama oblikovala odnose Srbije prema Bosni i Hercegovini
Izborni rezultat u Srbiji, ma koliko se u javnosti predstavljao kao snažan politički preokret, ne mora nužno značiti i stvarnu promjenu kursa države. Na to upozorava Nenad Čanak, dugogodišnji vojvođanski političar, osnivač Lige socijaldemokrata Vojvodine i bivši predsjednik Skupštine Vojvodine, koji smatra da je ključni problem mnogo dublji od pukog gubitka vlasti jednog čovjeka. Prema njegovim riječima, poraz Aleksandra Vučića na izborima ne znači automatski i raskid s ideologijom, institucionalnim obrascima i društvenim navikama koje su decenijama oblikovale političku scenu Srbije, ali i njene odnose sa susjedima, posebno s Bosnom i Hercegovinom.
Čanak za Oslobodjenje.ba poručuje da se pobjeda Studentske liste ne može posmatrati kao konačna pobjeda nad sistemom, nego prije kao prilika koja tek treba biti pretvorena u stvarnu promjenu. Po njegovom mišljenju, studenti i ljudi koji stoje iza te liste do većine su došli tako što se nisu jasno izjasnili o najosjetljivijim i najvažnijim političkim temama. Upravo zato, tvrdi on, njihova trenutna popularnost nosi i veliku opasnost: bez jasnog odnosa prema prošlosti, ratnim zločinima, nacionalizmu i ulozi države u prethodnim decenijama, lako je upasti u zamku površnih reformi koje mijenjaju samo lica, a ne i sistem.
U svom tumačenju, Čanak naglašava da se u Srbiji još uvijek ne vodi iskren razgovor o onome što je prethodilo ratovima devedesetih, kao ni o tome kako su te politike i danas prisutne u javnom prostoru. Posebno problematičnim smatra činjenicu da su generacije koje sada preuzimaju političku inicijativu odrasle bez neposrednog sjećanja na ratove, ali i u obrazovnom ambijentu u kojem su, kako kaže, određene nacionalističke ideje predstavljane kao prirodan dio identiteta. To, prema njemu, stvara teren na kojem se politički program može predstaviti kao nešto “normalno” i “nacionalno”, iako je riječ o ideologiji koja je već u prošlosti vodila do katastrofalnih posljedica.
Čanak posebno upozorava na to da je društvo u Srbiji decenijama građeno na kontinuitetu ideja koje, kako navodi, vode od Garašaninovog Načertanija, preko Moljevićeve Homogene Srbije, četničke ideologije i Memoranduma SANU, pa sve do savremenih političkih narativa. U njegovoj interpretaciji, riječ je o duboko ukorijenjenom obrascu koji se predstavlja kao nacionalni interes, a zapravo proizvodi iskrivljenu sliku kolektivnog identiteta. Takav proces, smatra on, omogućava da i mladi ljudi, često u dobroj vjeri, nesvjesno prihvate politike koje su u osnovi antidemokratske, agresivne i antizapadne.
Kada govori o Srbiji danas, Čanak ne vidi razlog za euforiju. Naprotiv, smatra da je izborni proces bio tek izbor između postojećeg autoritarnog poretka i, kako kaže, “mačke u džaku”, odnosno političke opcije koja nije ponudila dovoljno precizan odgovor na ključna državna pitanja. Zato upozorava da demokratski ishod na izborima ne znači i uspostavljanje demokratije u praksi. Može se, kaže on, vrlo brzo stvoriti privid demokratije, ali se ne može preko noći izgraditi sistem koji je zaista slobodan, odgovoran i otporan na zloupotrebe.
Posebno oštro Čanak govori o programu Studentske liste kada je riječ o Bosni i Hercegovini. U tom dokumentu, kako navodi, pojavljuju se odredbe koje govore o “očuvanju nadležnosti Republike Srpske”, pravu veta u institucijama BiH, kao i o preispitivanju bonskih ovlasti visokog predstavnika. Za njega je takav pristup duboko problematičan, jer predstavlja otvoreno miješanje u unutrašnja pitanja jedne međunarodno priznate države. Ističe da Srbija nema nikakvo pravo da odlučuje o ingerencijama visokog predstavnika, niti da oblikuje političku arhitekturu Bosne i Hercegovine prema vlastitim interesima.
Prema njegovim riječima, takve formulacije nisu samo politički nezrele nego i opasne, jer podsjećaju na obrasce koji su u prošlosti vodili ka nasilju i zločinima. On smatra da je politika podjele Bosne i Hercegovine bila dio šireg projekta koji je završio genocidom, ratnim razaranjima i dugoročnim urušavanjem povjerenja među narodima. Zbog toga, kaže, svaki pokušaj da se isti narativ vrati u politički diskurs mora biti shvaćen ozbiljno, bez umanjivanja i bez relativizacije posljedica. Za Čanka, činjenica da se takve ideje danas nude u novom pakovanju ne mijenja njihovu suštinu.
U razgovoru je govorio i o Miloradu Dodiku, kojeg opisuje kao političara koji mijenja saveznike isključivo prema interesu i finansijskoj koristi. Čanak odbacuje tezu da Dodik bilo koga iskreno podržava, pa kaže da on zapravo “podržava svoje pare”. Podsjeća da je Dodik kroz godine mijenjao političke i geopolitičke oslonce, od Zapada do Moskve, a sada ponovo traži približavanje američkim strukturama kada mu to postane korisno. Takvo ponašanje, po njemu, pokazuje da je riječ o političaru koji nema principijelan odnos ni prema Republici Srpskoj, ni prema Srbiji, ni prema Bosni i Hercegovini, nego isključivo prema ličnom opstanku.
Čanak pritom naglašava da je Dejtonski mirovni sporazum zaustavio rat, ali nije riješio duboke ustavne i institucionalne probleme BiH. Po njegovom mišljenju, upravo ta nedovršenost omogućava stalne političke prijetnje i manipulacije, uključujući i priče o secesiji. Dodaje da se iza takve retorike često skriva borba za novac, utjecaj i kontrolu nad institucijama. U tom smislu, govori o Bosni i Hercegovini kao o državi koja još uvijek trpi posljedice rata, ali i posljedice političkog aranžmana koji nije stvorio funkcionalan sistem.
Jedan od važnih dijelova razgovora odnosio se i na stanje medija u Srbiji. Čanak tvrdi da je javno mnijenje godinama oblikovano pod snažnim utjecajem propagandnih kanala koji rade u interesu određenih političkih i geopolitičkih centara, uključujući i ruski utjecaj. Kao primjer navodi televizije, tabloide i portale koje ne smatra medijima u punom smislu riječi, već instrumentima za širenje straha, manipulacije i političke poslušnosti. Po njegovom mišljenju, bez duboke medijske reforme nema ni stvarne demokratizacije društva.
Govoreći o mogućim promjenama u Srbiji, Čanak kaže da nije primijetio nijedan ozbiljan znak da će nova politička konfiguracija dovesti do suočavanja s ratnim zločinima. Ističe da bi stvarna promjena podrazumijevala izručenje osoba osumnjičenih za ratne zločine, uključujući one koje traže institucije u Bosni i Hercegovini, kao i izručenje nekih drugih osoba povezivanih s kriminalnim i političkim strukturama u regionu. Bez toga, smatra, svaka priča o novom početku ostaje samo prazna retorika.
Na kraju, Čanak se osvrnuo i na lično iskustvo objavljivanja knjiga u Srbiji. Kaže da problem nije samo u politički osjetljivim tekstovima, nego i u sistematskom potiskivanju njegovog imena iz javnog prostora. Navodi da je njegov roman u Srbiji prodan u svega nekoliko primjeraka jer je, kako tvrdi, bio sklanjan iza tezgi u knjižarama i ignorisan od strane medija. Iako nije krivično osuđivan, kaže da mu je ime u praksi gotovo zabranjeno. Ipak, ističe da će nastaviti govoriti jer vjeruje da je upravo javna riječ jedan od rijetkih preostalih načina da se društvu objasni koliko je opasna iluzija da je parlamentarna većina isto što i pobjeda. Po njegovom mišljenju, to je tek šansa, a ne završen posao.
Čanakov stav, koliko god bio oštar i provokativan, otvara važno pitanje koje se ne tiče samo Srbije nego i cijelog regiona: može li se demokratija graditi bez iskrenog suočavanja s prošlošću, bez demontaže propagande i bez prekida sa politikama koje su već jednom dovele do ratova. Njegove ocjene o Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj, Dodiku, medijima i naslijeđu devedesetih predstavljaju podsjetnik da izborna promjena sama po sebi nije dovoljna. Ako se ne promijeni sistem vrijednosti, institucije i odnos prema istini, promjene ostaju samo na površini, dok se stare politike vraćaju u novom obliku.
