Naslovna fotografija: Parliament House, Canberra, 20.10.2019. Dietmar Rabich / Wikimedia Commons / CC BY-SA 4.0. Arhiva, bez uredničke izmjene; nije snimak današnje sjednice.
Australija je napravila novi parlamentarni korak prema strožijoj odgovornosti digitalnih platformi. Predstavnički dom 28. oktobra usvojio je prijedlog Digital Duty of Care, objavili su Klix i The Australia Today. Postupak se nastavlja pred Senatom: današnje glasanje zato ne znači da je cijeli zakon već stupio na snagu niti da su predviđene kazne već automatski primjenjive.
U središtu rasprave su usluge koje djeca svakodnevno koriste, uključujući društvene mreže, igre i razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitanje je koliko odgovornosti za sigurnost mora preuzeti kompanija koja oblikuje takvu uslugu, umjesto da se od porodice očekuje da sama prepozna svaki rizik.
Šta bi platforme morale promijeniti
Službeno objašnjenje australskog nadležnog ministarstva navodi obavezu pružalaca usluga da poduzimaju razumne korake za sigurno online okruženje. Posebna zaštita predviđena je za mlađe od 18 godina. Za nepoštivanje obaveza predložene su kazne do 109,2 miliona australskih dolara. Riječ je o najvišem predviđenom iznosu, a ne o unaprijed izrečenoj kazni nekoj određenoj kompaniji.
Ministarstvo prijedlog opisuje i kroz veću kontrolu korisnika nad vlastitim iskustvom. Među primjerima je izbor hoće li preporučeni sadržaj algoritma oblikovati ono što osoba vidi. Regulator eSafety dobio bi dodatna ovlaštenja za uklanjanje aplikacija koje digitalno stvaraju lažne nage prikaze ljudi, a propisani odgovor na prijave cyberbullyinga i zlostavljanja skratio bi se na 24 sata.
Ministrica komunikacija Anika Wells još je prilikom predstavljanja prijedloga 15. oktobra navela zaštitu mladih od sadržaja koji podstiču poremećaje ishrane, opasne vratolomije, veličanje kriminala i neprijateljstvo prema ženama. Njeno saopćenje navodi i izuzeće profesionalnih informativnih i zabavnih medijskih sadržaja te parlamentarni nadzor nad dodavanjem novih kategorija štete.
Zašto su AI razgovori dio rasprave
Premijer Anthony Albanese u govoru parlamentu 27. oktobra obrazlagao je da kompanije trebaju procjenjivati rizike svojih proizvoda i uspostaviti sisteme za njihovo smanjivanje. Zalagao se za zaštitu maloljetnika i od funkcija koje ih navode da ostaju budni i gube san. To su vladini argumenti za prijedlog, a ne dokaz da svaka pojedinačna aplikacija izaziva istu posljedicu kod svakog djeteta.
Albanese je predloženi okvir uporedio sa sigurnosnim standardima za druge proizvode. Također je odbacio tumačenje da je cilj spriječiti političku raspravu i neugodne komentare. Prema njegovom objašnjenju, namjera je ograničiti ozbiljnu štetu i dati odraslima više izbora. Konačni domet obaveza zavisit će od teksta koji prođe parlamentarni postupak i načina njegove provedbe.
Premijer je naveo da okvir objedinjuje 17 postojećih industrijskih kodeksa, čiju je složenost označio preprekom za nadzor. Korisnicima starijim od 16 godina predviđeni su alati za izbor sadržaja u njihovom toku objava. Vladin prijedlog tako povezuje zaštitu maloljetnika s mogućnošću odraslih da lakše odlučuju šta žele pratiti.
Istraživanje razlikuje asistenta od digitalnog saputnika
Važan raniji kontekst daje istraživanje regulatora eSafety na uzorku od 1.950 djece u Australiji, uzrasta od deset do 17 godina. Anketa je provedena između 2. februara i 4. marta 2026. Prema njenim rezultatima, AI asistenta koristilo je 78 posto ispitanih, dok je digitalnog saputnika koristilo osam posto. Te dvije brojke opisuju različite kategorije alata i ne treba ih zamijeniti.
Među djecom koja su koristila asistenta ili saputnika, 54 posto navelo je lične ili društvene razloge korištenja. Petina korisnika prijavila je potencijalno neprimjerene ili štetne interakcije, a 32 posto dijeljenje ličnih ili moguće osjetljivih podataka. Ti procenti odnose se na korisnike ovih alata u istraživanju, ne na svu djecu u zemlji.
Za porodice, uključujući bosanskohercegovačku dijasporu u Australiji, razlika je praktična: alat za školski zadatak može imati i funkcije koje razgovor čine ličnim. Sam naziv „asistent“ ne objašnjava sve što dijete s njim radi. Anketni nalazi opisuju iskustva ispitanika; sami po sebi ne utvrđuju uzrok svake prijavljene teškoće niti daju osnov za dijagnozu pojedinom djetetu.
Sljedeći korak je odluka Senata. Dok postupak traje, najpreciznije je govoriti o prijedlogu koji je prošao jedan dom, uz već objavljene vladine ciljeve i istraživanja koja objašnjavaju širi kontekst rasprave.
Izvor: Klix, The Australia Today, Vlada Australije, eSafety
