Netansparentno lobiranje i javni novac: kako se troše milioni pod izgovorom zaštite interesa Republike Srpske
U javnosti Bosne i Hercegovine već godinama traje rasprava o tome kako se troši javni novac na lobiranje, kome takve aktivnosti zaista koriste i zašto institucije ne reaguju na vrijeme kada se pojave sumnje u zloupotrebe. Prema ocjenama sagovornika emisije “Izazovi” BN televizije, riječ je o praksi koja se provodi bez dovoljno kontrole, bez transparentnosti i bez ozbiljnog interesa nadležnih organa da ispitaju moguće nepravilnosti. Umjesto da služi općem interesu i zaštiti institucija Republike Srpske, lobiranje se, kako tvrde, često pretvara u sredstvo za očuvanje političke moći pojedinaca.
Poseban problem, upozoravaju sagovornici, jeste činjenica da Bosna i Hercegovina i dalje nema zakonski okvir koji bi jasno regulisao lobiranje. To znači da političke strukture raspolažu velikim prostorom za djelovanje u sivoj zoni, gdje se teško prati ko je angažovan, za koji iznos, s kojim ciljem i kakav je konkretan efekat tih ugovora. U takvim okolnostima, javnost ostaje uskraćena za odgovore, a kontrolni mehanizmi, umjesto da budu snažni, ostaju gotovo nevidljivi.
Urednik portala Capital Siniša Vukelić ističe da je upravo nedostatak jasnih pravila ono što omogućava da se lobiranje koristi za promociju uskih partijskih interesa, a ne šireg društvenog dobra. Prema njegovim riječima, građanima se često predstavlja pojedinac kao neko ko navodno “brani Republiku Srpsku”, iako je suštinsko pitanje mnogo dublje: da li se institucije brane jačanjem sistema ili oslanjanjem na političku trgovinu. Vukelić upozorava da je država ranjiva onda kada pojedinac stavi vlastiti politički opstanak ispred interesa društva, jer tada postaje podložan pritiscima, ucjenama i dogovorima koji mogu štetiti Republici Srpskoj više nego bilo koji vanjski pritisak.
On posebno naglašava da lobiranje u inostranstvu, ako nije zasnovano na zakonitim i transparentnim osnovama, može proizvesti dugoročne posljedice koje građani ne vide odmah, ali ih kasnije osjećaju kroz političku izolaciju, finansijske obaveze i narušeno povjerenje u institucije. U takvim aranžmanima, kaže Vukelić, vlast svoju sudbinu previše veže za pojedine strane aktere, kompanije ili političke strukture, umjesto da gradi stabilne odnose na temelju državnih interesa i jasnih pravila. Zbog toga je, kako tvrdi, opasno kada se lobiranje prikazuje kao patriotski čin, iako je stvarna pozadina često daleko prizemnija i mnogo više liči na političko preživljavanje.
Akademik Vitomir Popović smatra da lobiranje samo po sebi nije problem, ali da je ključna razlika između zakonitog lobiranja i djelovanja koje može nanijeti ozbiljnu štetu društvu i institucijama. On upozorava da posljedice ne moraju biti vidljive samo kroz eventualno skidanje sankcija nekom političaru ili članu njegove porodice, nego i kroz moguće ustupke koji imaju mnogo širi politički i pravni značaj. Ako se, kako kaže, zauzvrat obećavaju prirodni resursi, mijenjaju zakoni ili odustaje od ranije usvojenih rješenja, tada se više ne govori o političkom pregovaranju, nego o dubokom narušavanju državnog poretka.
Popović podsjeća da je posebno zabrinjavajuće kada se, pod pritiskom određenih dogovora, povlače zakoni koji su već stupili na snagu, ili kada se odustaje od ustavnih rješenja na kojima su radili domaći stručnjaci. Takvi potezi, prema njegovom mišljenju, ne znače samo pravnu improvizaciju, već i simboličko poniženje cijelog društva. Kada se institucije prilagođavaju volji pojedinca, a ne obrnuto, tada se gubi dostojanstvo države, a građani ostaju sa osjećajem da se odlučuje mimo njihovog znanja i bez njihove saglasnosti.
Advokat Đorđe Vasić podsjeća da u svakoj uređenoj državi postoje jasni mehanizmi kontrole koji sprečavaju da pojedinac preuzme ulogu države ili zloupotrijebi ovlaštenja koja mu ne pripadaju. On ukazuje na to da su institucije dužne reagovati onda kada postoje indicije da su ugovori, isplate ili politički dogovori u suprotnosti s ustavnim poretkom. U tom kontekstu, posebno je značajno pitanje ugovora koje je Republika Srpska zaključila s inostranim lobističkim agencijama, jer se otvorilo pitanje njihove ustavnosti i zakonitosti, kao i toga da li su troškovi takvih aranžmana bili opravdani i u čijem interesu su zapravo sklopljeni.
Vasić podsjeća da je Ustavni sud BiH već zauzeo stav o određenim aktivnostima koje su povezane s realizacijom tih ugovora, ocjenjujući da nisu u skladu s Ustavom BiH. Prema njegovim riječima, posebno zabrinjava podatak da je budžetom bilo planirano izdvajanje velikih iznosa, uključujući i desetine miliona maraka, za lobističke ugovore, što otvara pitanje odgovornosti onih koji su takve aranžmane pripremali i potpisivali. Ako se javni novac troši mimo jasnog nadzora, posljedice ne ostaju samo finansijske, nego postaju i pravne i političke. Ostaje, kaže on, da se vidi hoće li zabrane i odluke nadležnih tijela zaista biti provedene u praksi ili će sve ostati na papiru.
Poslanik Pokreta Sigurna Srpska u Narodnoj skupštini Republike Srpske Slaviša Marković smatra da će se puni obim netransparentnih dogovora saznati tek nakon promjene vlasti. Po njegovom mišljenju, u ovom trenutku javnost ima tek djelimičan uvid u to šta je obećano ili dato u zamjenu za političku zaštitu i skidanje sankcija Miloradu Dodiku. Marković podsjeća na praksu u kojoj su građani ostajali bez preciznih informacija o zaduženjima, kamatama i uslovima pod kojima se država zadužuje, dok su odgovori vlasti bili neodređeni i često skriveni iza formulacija o “prijateljima”.
On smatra da upravo takva zatvorenost vlasti stvara najviše sumnji, jer građani imaju pravo da znaju gdje odlazi njihov novac, pod kojim uslovima se potpisuju ugovori i ko od tih dogovora ima konkretne koristi. Marković poredi situaciju s primjerima iz drugih zemalja, gdje su nakon promjene vlasti na vidjelo izlazili sporni ugovori, aranžmani i poslovni odnosi koji su godinama bili skrivani od javnosti. Prema njegovom uvjerenju, i u Republici Srpskoj će jednom doći trenutak kada će se moći vidjeti kompletna slika, a tada će, kako kaže, biti važno utvrditi odgovornost i ne dozvoliti da takve stvari zastare ili padnu u zaborav.
Cijeli slučaj ponovo otvara šire pitanje političke kulture, kontrole javne potrošnje i odnosa prema institucijama. Ako lobiranje postane sredstvo za privatne političke ciljeve, a ne instrument legitimnog zastupanja interesa, onda se gubi povjerenje građana i slabi demokratski poredak. Zato je, prema mišljenju sagovornika, nužno uvesti jasna pravila, javnu evidenciju troškova, nadzor nad ugovorima i stvarnu odgovornost svih koji odlučuju o novcu poreskih obveznika. Bez toga, svaki novi aranžman samo produbljuje sumnju da se iza priče o zaštiti Republike Srpske kriju mnogo uži i daleko manje časni interesi.
