Biblioteka u Pljevljima, nabavka spornih naslova i pitanje odgovornosti javnih ustanova
Odluka Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ iz Pljevalja da u svoj fond uvrsti knjige posvećene Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću izazvala je burne reakcije u javnosti Crne Gore, ali i šireg regiona. Razlog polemike nije samo izbor naslova, nego i način na koji su oni predstavljeni čitaocima. Kada javna ustanova koja se finansira novcem građana promoviše publikacije o osobama pravosnažno osuđenim za genocid i druge ratne zločine, otvara se pitanje gdje završava pravo na slobodan pristup informacijama, a gdje počinje opasnost od relativizacije presuđene historije.
Prema pisanju crnogorskih Vijesti od 12. novembra, biblioteka je nove knjige predstavila i putem svog Instagram profila, čime je njihova nabavka postala javno vidljiva i dodatno osjetljiva tema. Među naslovima koji su privukli pažnju nalaze se „Ni svetac ni zločinac“, „General Mladić i Vojska Republike Srpske“ i „Radovan – kako je izbio rat“. Već sam izbor ovih djela pokazuje da se ne radi o neutralnoj književnoj ili naučnoj građi, nego o sadržaju koji se direktno naslanja na interpretacije jednog od najtežih i najtraumatičnijih perioda novije balkanske historije.
Novinar Vijesti zatražio je od direktorice biblioteke Bojane Đačić objašnjenje ko je donio odluku da se ovi naslovi nabave i prema kojim kriterijima su izabrani. Umjesto jasnog odgovora o proceduri, stručnim kriterijima ili nabavnoj politici ustanove, uslijedilo je upućivanje na objavu biblioteke na društvenim mrežama. U toj objavi navedeno je da se knjižni fond dopunjava uvažavajući prijedloge korisnika i čitalaca. Takvo obrazloženje, iako formalno legitimno, ostavlja otvorenim ključna pitanja: da li je prijedlog pojedinačnih korisnika dovoljan razlog da javna institucija posegne za sadržajem koji je duboko politički i historijski osjetljiv, te da li je uopšte procijenjen širi društveni kontekst nabavke?
Zašto je izbor ovih knjiga više od obične nabavke
Biblioteke po svojoj prirodi trebaju biti mjesta slobodnog pristupa znanju. Njihova uloga nije da nude samo sadržaje koji potvrđuju dominantna mišljenja, nego i da omoguće uvid u različite perspektive, uključujući kontroverzne i polemične izvore. Međutim, kada je riječ o ratovima devedesetih i ljudima koje su međunarodni sudovi pravosnažno osudili za najteže zločine, tada je obaveza javne ustanove mnogo veća od pukog stavljanja knjige na policu. Potrebno je osigurati kritički okvir, jasnu informaciju o prirodi izvora i odgovorno predstavljanje sadržaja.
Upravo tu leži suština rasprave. Nije sporno da neko može čitati knjige o Karadžiću i Mladiću, baš kao što nije sporno da se u bibliotekama nalaze i politički memoari, autobiografije, svjedočenja, pa čak i tekstovi s izrazito pristrasnim pogledom na događaje. Sporno je kada se takva literatura predstavi bez dodatnog objašnjenja, kao da se radi o ravnopravnim interpretacijama istorije. Time se stvara prostor za reinterpretaciju sudski utvrđenih činjenica i za zamućivanje granice između dokumentovanih zločina i politički motivisanih narativa.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu samo historijske ličnosti oko kojih postoje različita mišljenja. Oni su pravosnažno osuđeni pred međunarodnim sudovima za zločine koji uključuju genocid, progone, ubistva i druge teške povrede međunarodnog humanitarnog prava. Zato svaka javna prezentacija literature o njima nosi dodatnu etičku težinu. Knjiga kao medij može biti važan izvor za proučavanje propagande, političkih ideologija, načina na koji su ratni akteri pokušavali opravdati svoje postupke ili kako je javnost oblikovana kroz narative iz tog perioda. Ali kada se takve knjige nabavljaju bez jasnog stručnog objašnjenja, one mogu biti shvaćene i kao pokušaj ublažavanja odgovornosti onih koji su osuđeni.
Javne institucije i obaveza prema građanima
Pošto se bibliotekе finansiraju iz javnih sredstava, njihov rad mora biti transparentan. To znači da građani imaju pravo znati ko predlaže nabavku naslova, po kojim kriterijima se odlučuje o kupovini, da li postoji stručna komisija i na koji način se vodi politika razvoja fonda. Takva pitanja nisu napad na slobodu knjižnice, nego izraz demokratske kontrole nad institucijom koja pripada svima. Kada se u fond uvode publikacije koje se odnose na ratne zločine i njihove počinioce, od biblioteke se očekuje viši stepen pažnje, a ne samo pozivanje na interes korisnika.
U praksi, odgovorna institucija mogla bi uz ovakve naslove ponuditi i prateće sadržaje: presude međunarodnih sudova, historiografske studije zasnovane na dokazima, svjedočenja žrtava, kao i literature koja pomaže razumijevanju šireg konteksta raspada Jugoslavije, nacionalizama i ratne propagande. Na taj način biblioteka ne bi bila mjesto jednostrane interpretacije, nego prostor učenja, suočavanja s činjenicama i razvoja kritičkog mišljenja. Bez tog konteksta, sama nabavka knjiga lako postaje društveno osjetljiv gest koji nadilazi okvire obične bibliotečke prakse.
Kritičko čitanje kao jedini ispravan pristup
U vremenu u kojem se istorija često koristi kao sredstvo političkog nadmetanja, bibliotekama pripada posebna uloga. One ne bi smjele biti ni mjesta cenzure ni mjesta nekritičkog prihvatanja spornih narativa. Najbolji odgovor na kontroverzne naslove nije njihovo automatsko uklanjanje, nego stvaranje uslova da budu čitani uz znanje o tome ko ih je napisao, s kojom namjerom i u kakvom su odnosu prema sudski utvrđenim činjenicama. To je posebno važno za mlađe generacije, koje često nemaju dovoljno historijskog i pravnog konteksta da same razlikuju propagandu od dokumentovanog znanja.
Zbog toga slučaj iz Pljevalja nije samo lokalna medijska priča, nego podsjetnik na šire pitanje: kako institucije kulture treba da postupaju kada se susretnu s publikacijama koje zadiru u najosjetljivije slojeve kolektivnog sjećanja? Ako se odgovori svede na to da „korisnici traže“, tada se izbjegava suština. Javna biblioteka mora imati odgovornost da ne bude tek skladište naslova, nego mjesto koje pomaže građanima da razumiju prošlost na temelju provjerenih činjenica, a ne politički poželjnih interpretacija. Upravo u tome se krije razlika između pasivnog čuvanja knjiga i aktivne kulturne odgovornosti.
Na kraju, ovaj slučaj podsjeća da se rasprave o knjigama često pretvaraju u rasprave o vrijednostima društva koje ih nabavlja. Pitanje nije samo koje će se knjige naći na polici, nego i kakav odnos prema istini, žrtvama i sudskim presudama jedna zajednica želi pokazati kroz svoje institucije. U tom smislu, biblioteke imaju priliku biti mnogo više od mjesta posudbe knjiga: one mogu biti prostor odgovornog pamćenja, obrazovanja i suočavanja s prošlošću koja i dalje oblikuje savremeni javni prostor.
Izvori: Vijesti.me, objava Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, podaci o pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati, a sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
