Murphy o američkoj politici prema BiH nakon izbora: kontinuitet vjerovatniji od naglih zaokreta
Bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Michael Murphy iznio je procjenu o tome kako bi rezultati američkih izbora na sredini mandata mogli utjecati na budući pristup Washingtona prema Bosni i Hercegovini. Njegova osnovna poruka je oprezna i, prema njegovim riječima, ne ostavlja mnogo prostora za očekivanje dramatičnih promjena u kratkom roku. U središtu njegove analize nalazi se stav da će se američka politika prema BiH vjerovatno nastaviti u sličnom okviru kao i do sada, osim ako sama administracija ne odluči mijenjati kurs nakon izbora.
Murphy naglašava da izborni rezultat u Sjedinjenim Državama, iako važan za unutrašnju političku ravnotežu, ne znači automatski i preokret u vanjskoj politici. Prema njegovoj procjeni, demokrate će zadržati kontrolu nad Kongresom, ali najveći dio odlučivanja o vanjskoj politici i dalje ostaje u rukama izvršne vlasti. To znači da, čak i ako novi saziv zakonodavnog tijela bude spremniji za kritiku ili dodatni nadzor, suštinski pravac američke diplomatije zavisit će prije svega od Bijele kuće i relevantnih resora administracije.
U tom kontekstu, Murphy upozorava da bi se eventualni pritisak za promjenu politike morao pojaviti izvan samog Kongresa, i to kao ozbiljan i koordiniran politički signal. On smatra da će nova većina, ili makar novi balans snaga, vjerovatno otvoriti neka vanjskopolitička pitanja, ali da Zapadni Balkan nije među prioritetima prvog reda. Po njegovom mišljenju, američki zakonodavci će više pažnje posvetiti temama koje direktno pogađaju američke birače, poput ekonomskih mjera, troškova života i geopolitičkih izazova većeg obima.
Dodik i Schmidt: tvrdnje bez potvrde, ali s političkim odjekom
Jedan od povoda za Murphyjev javni komentar bile su izjave Milorada Dodika nakon njegovog povratka sa skupa na Floridi. Dodik je tada govorio o navodnom dogovoru oko odlaska visokog predstavnika Christiana Schmidta iz Bosne i Hercegovine, tvrdeći da je u tome imao određenu ulogu. Prema toj verziji događaja, sve je bilo rezultat razgovora i političkog usaglašavanja, uz poruku da je odlazak visokog predstavnika bio predmet dogovora koji je, kako je naveo, kasnije i realiziran.
Važno je naglasiti da je riječ o Dodikovoj interpretaciji događaja, a ne o potvrđenoj činjenici. Ni američki, ni drugi nezavisni izvori nisu potvrdili postojanje takvog dogovora u formi koju je on opisao. U političkom smislu, međutim, sama izjava ima značaj jer ponovo otvara pitanje načina na koji se u javnosti grade narativi o ulozi međunarodnih aktera u Bosni i Hercegovini, kao i o tome ko pokušava oblikovati percepciju američke politike prema toj zemlji.
Murphy je na takve tvrdnje reagovao prilično oštro, ocjenjujući da Dodik ponovo pokušava izložiti američke sagovornike neugodnosti i dovesti ih u vezu s navodnim tajnim političkim aranžmanima. U njegovoj interpretaciji, ovakve izjave ne štete samo pojedincima nego i širem ugledu američke diplomacije, jer stvaraju utisak da je Washington djelovao neusklađeno, pa čak i nekompetentno. Murphy smatra da se time otvara i pitanje da li iza američkog pristupa prema BiH postoji nešto dublje i ozbiljnije nego što je javno prikazano.
Sankcije Dodiku: zašto Murphy ne očekuje brz zaokret
Jedna od najzanimljivijih tačaka Murphyjeve procjene odnosi se na mogućnost ponovnog uvođenja sankcija protiv Milorada Dodika. Prema njegovom mišljenju, podrška koju je Dodik ranije imao iz određenih krugova američke administracije bila je pogrešna iz više razloga, ali Murphy istovremeno priznaje da trenutno vidi malo osnova za tvrdnju da će se taj odnos naglo promijeniti. Zato zaključuje da je brz povratak sankcija malo vjerovatan.
Takva ocjena razlikuje se od stavova pojedinih drugih analitičara koji smatraju da bi pitanje sankcija moglo ponovo postati aktualno. U tom smislu, riječ je o različitim političkim prognozama, a ne o provjerenim tvrdnjama. Murphy ipak sugerira da bi eventualna promjena kursa zahtijevala snažniji pritisak, političku cijenu ili novu procjenu interesa u samom Washingtonu. Dok se to ne dogodi, po njegovom mišljenju, postojeće stanje će vjerovatno ostati na snazi.
Ovakav pristup pokazuje koliko su američke sankcije instrument koji zavisi od šireg političkog konteksta. One nisu samo tehničko diplomatsko pitanje, nego odraz kombinacije bezbjednosnih procjena, unutrašnjih političkih kalkulacija i odnosa prema regionalnim akterima. U slučaju Bosne i Hercegovine, sankcije su u više navrata korištene kao sredstvo političkog pritiska, ali i kao signal domaćim i međunarodnim akterima o tome gdje Washington povlači crvene linije.
Šta će biti u fokusu novog Kongresa
Murphy procjenjuje da će novi Kongres, barem u prvoj fazi rada, biti zaokupljen pitanjima koja imaju neposredan utjecaj na američke građane. Navodi da će se rano otvoriti teme poput Irana i tarifa, jer se obje direktno povezuju s ekonomskim pritiscima i troškovima života u Sjedinjenim Državama. U takvom rasporedu prioriteta, politika prema Bosni i Hercegovini teško može doći u sami vrh dnevnog reda.
On pritom podsjeća da Zapadni Balkan već dugo nije područje koje u američkom političkom sistemu izaziva interes “prvog reda”, osim u trenucima velikih kriza. Posljednji put kada je region bio istinski centralna vanjskopolitička tema, bilo je to tokom ratova devedesetih i neposredno nakon njih. Danas, smatra Murphy, za promjenu pristupa prema BiH morao bi postojati mnogo jači impuls od puke kritike pojedinih poteza lokalnih lidera.
Murphy također očekuje da će se u novom sazivu Kongresa povećati interes za nadzorna saslušanja, posebno zato što su birači nezadovoljni korupcijom i širim načinom vođenja politike. U tom okviru, prema njegovoj procjeni, moguće je da će se otvarati i pitanja vezana za američki odnos prema Zapadnom Balkanu. Ipak, i tu upozorava da bi konkretni efekti mogli biti ograničeni, jer saslušanja sama po sebi ne znače i automatsku promjenu politike.
Korupcija, nadzor i moguća saslušanja o Balkanu
Jedna od osoba koje bi mogle imati značajnu ulogu u tom procesu je kongresmen Keating, za kojeg se očekuje da će predsjedavati Pododborom za Evropu u Odboru za vanjske poslove Predstavničkog doma. Murphy smatra da je gotovo izvjesno da će upravo taj odbor organizovati nadzorna saslušanja o politici SAD-a prema Zapadnom Balkanu, što je Keating ranije i najavio. Međutim, takva saslušanja, po Murphyjevoj procjeni, vjerovatno su još mjesecima daleko.
On istovremeno izražava skepsu prema tvrdnjama da iza američke politike prema BiH stoji neka duboko ukorijenjena korupcija koja upravlja odlukama iz sjene. Ne odbacuje mogućnost da saslušanja otvore neugodna pitanja, ali smatra da će tek budući razvoj događaja pokazati hoće li takve teorije dobiti potvrdu ili će ostati na nivou političkih spekulacija. Na taj način Murphy pokušava razlikovati političku buku od onoga što se zaista može dokazati kroz institucionalni nadzor.
Njegov ton je zato mješavina opreza i upozorenja. S jedne strane, ne vidi nagovještaj velike promjene u američkom pristupu Bosni i Hercegovini. S druge strane, sugerira da bi javne izjave političkih lidera, poput Dodikovih, mogle stvoriti dodatni pritisak na američke institucije da detaljnije preispitaju šta se u prošlosti radilo i s kojim motivima. U tom smislu, javni diskurs može imati posljedice i onda kada ne postoji neposredna formalna odluka o promjeni politike.
Na kraju, Murphyjeve ocjene treba čitati kao stav bivšeg diplomate koji više nema uvid u dnevne odluke administracije, ali i dalje raspolaže iskustvom i političkim osjećajem za način na koji Washington funkcioniše. Njegove prognoze nisu činjenice nego analitičke procjene, a upravo zato ih je korisno upoređivati s drugim mišljenjima. Ono što je izvjesno jeste da će novi Kongres preuzeti dužnost u januaru, dok će sve ostalo zavisiti od budućih političkih odnosa, prioriteta administracije i razvoja situacije u samoj Bosni i Hercegovini.
