Politički potresi u Srbiji i moguće posljedice za Bosnu i Hercegovinu
Pad režima Aleksandra Vučića i uspon studentskog pokreta u Srbiji otvorili su jedno od najvažnijih političkih pitanja u regiji posljednjih godina: da li se pred našim očima oblikuje novo doba, ne samo u Beogradu, nego i u širem prostoru Zapadnog Balkana? O toj temi za „Slobodnu Bosnu“ govorio je poznati hrvatski povjesničar i profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić, koji smatra da promjene u Srbiji nisu tek unutrašnja stvar te zemlje, nego događaj čiji se odjeci već osjećaju u Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, pa čak i u širem evropskom političkom prostoru.
Klasić je naglasio da mnogi analitičari nisu predvidjeli ovakav rasplet, iako su formalno postojali svi elementi za zaključak da je Vučićev sistem stabilan. Godinama je, kaže, djelovalo da su mediji pod kontrolom, institucije podređene vlasti, a opozicija slaba i razjedinjena. Međutim, upravo je u takvom ambijentu došlo do nečega što je mnoge iznenadilo: studenti su uspjeli pretvoriti bunt u organiziran i politički efikasan pokret, s jasnom strategijom, disciplinom i sposobnošću da dopru do birača mimo tradicionalnih kanala moći.
Prema njegovoj ocjeni, ključ uspjeha nije bio u klasičnim političkim sredstvima, nego u načinu komunikacije koji je zaobišao dominantne televizije i propagandne kanale. Društvene mreže, ali i teren, direktni kontakt s građanima, pješačenje, bicikliranje i takozvana door-to-door kampanja, stvorili su novu vrstu političke mobilizacije. Klasić smatra da će politolozi još dugo proučavati kako je jedan pokret, bez institucionalne prednosti i bez medijske moći, uspio tako snažno uzdrmati režim koji je godinama izgledao gotovo nedodirljivo.
Posebno je zanimljivo, ističe on, da se režimska piramida počela urušavati i prije nego što su studenti formalno preuzeli vlast. To, po njegovom mišljenju, pokazuje koliko autoritarni sistemi postaju krhki kada izgube monopol nad narativom i kada mladi ljudi pronađu način da izbjegnu kontrolisane medije. Novi politički trenutak nije nastao samo zbog izbora, nego i zbog promjene raspoloženja u društvu, koje je nakon dugog perioda straha i apstinencije počelo pokazivati energiju, euforiju i vjeru da je promjena moguća.
Studentski bunt kao novi oblik političke organizacije
Govoreći o studentskom pokretu, Klasić je podsjetio da historija poznaje mnogo pobuna, ali vrlo malo pokreta koji su iz protesta prerasli u ozbiljan politički projekt. U tom smislu, smatra on, ono što se dogodilo u Srbiji predstavlja gotovo presedan. Uobičajeno je da se buntovi rasplamsaju, pa ugase, ali ovdje se dogodilo upravo suprotno: nezadovoljstvo je pretvoreno u dugotrajan, dobro organiziran politički mehanizam sa sopstvenom agendom i jasnim ciljem.
Klasić je podsjetio i na iskustvo studentskih protesta iz 1968. godine u Beogradu, kada je važna intelektualna poruka bila da narodi na ovim prostorima imaju talenat za bune, ali ne i za pokrete. Danas, kaže on, stvari izgledaju drugačije: studentska generacija nije reagovala samo na uslove na fakultetima ili školarine, nego na širi društveni poremećaj, korupciju i atmosferu beznađa. Upravo zato je njihov nastup bio politički uvjerljiviji i dugotrajniji od prethodnih pobuna.
U razgovoru se otvorilo i pitanje sličnosti između Srbije, Mađarske i Sjedinjenih Američkih Država. Klasić smatra da je riječ o obrascu u kojem je ekonomsko nezadovoljstvo postalo važniji mobilizacijski faktor od apstraktnih rasprava o demokratiji, slobodi ili institucijama. Ljudi, kaže on, mnogo lakše reagiraju kada vide da im rastu cijene, a plate stagniraju, ili kada shvate da se vlast obogatila dok se većina bori za osnovnu egzistenciju. Upravo tu leži i uspjeh novih političkih aktera koji su uspjeli u fokus vratiti konkretne životne probleme.
Takav pristup, prema njegovom mišljenju, dugo je nedostajao tradicionalnoj ljevici i centrističkim strankama, koje su često govorile jezikom akademskih i apstraktnih pojmova. Politička komunikacija se, kaže Klasić, mora prevoditi na svakodnevni život građana. Ako građanin ne može prepoznati vlastite probleme u političkoj poruci, teško će glasati za promjenu. Zato su, dodaje, uspjeh ostvarili oni koji su govorili o korupciji, poskupljenjima, zloupotrebi moći i nepravdi, a ne oni koji su se skrivali iza fraza o diskursu i vrijednostima.
Nacionalizam, korupcija i poznata matrica moći
Jedna od centralnih teza koju Klasić iznosi odnosi se na vezu između nacionalizma i sistemske pljačke. Po njegovom mišljenju, autoritarni lideri širom svijeta često koriste nacionalne teme kao paravan za ekonomsko izvlačenje koristi. Dok javno govore o patriotizmu, zaštiti nacije i borbi protiv “izdajnika”, iza kulisa se odvijaju privatizacije, namještanja tendera, porodično bogaćenje i urušavanje institucija. Taj model, kako kaže, nije svojstven samo Balkanu, nego je globalno prepoznatljiv.
U tom kontekstu podsjetio je i na iskustvo Hrvatske devedesetih, kada su, pod zastavom nacionalnog jedinstva, provođeni procesi pretvorbe i privatizacije koji su mnogima donijeli ogromno bogatstvo. Dok su jedni bili na frontu, drugi su stvarali kapital i veze koje su im omogućavale da ostanu iznad zakona. Klasić tu paralelu koristi kako bi pokazao da je busanje u patriotska prsa često samo politička kulisa za mnogo prizemniju i opasniju vrstu kriminala.
On smatra da se sličan obrazac vidi i danas, od Srbije do Bosne i Hercegovine. U javnom prostoru dominiraju sporovi oko historije, identiteta, ratnih zločina i simboličkih pitanja, dok se stvarna moć i novac kreću u pozadini. To je, prema njegovim riječima, razlog zbog kojeg autoritarni sistemi mogu dugo opstajati: dok narod raspravlja o prošlosti, elita koristi prostor za bogaćenje i učvršćivanje vlasti. Medijska kontrola i narativne bitke pritom služe kao dimna zavjesa.
Posebnu pažnju u razgovoru posvetio je i Miloradu Dodiku, bivšem entitetskom predsjedniku koji je godinama figurirao kao simbol političkog tvrdog kursa u Republici Srpskoj. Klasić ističe da takvi lideri ne opstaju sami od sebe: oni imaju glasače, mrežu podrške i sistem koji ih hrani. Stoga, smatra on, promjene u Beogradu mogle bi imati važan psihološki i politički efekat i u Republici Srpskoj, gdje je dio javnosti dugo bio naviknut na isti obrazac vođstva i manipulacije.
Šta bi promjene u Srbiji mogle značiti za Bosnu i Hercegovinu
Za Bosnu i Hercegovinu, prema Klasiću, najveća vrijednost promjena u Srbiji nije u tome ko će tačno sjesti u ministarske fotelje, nego u tome hoće li se promijeniti regionalni politički mentalitet. Ako se u Srbiji pokaže da je moguće ograničiti moć jednog dugogodišnjeg lidera, to bi moglo ohrabriti i građane u drugim sredinama da drugačije gledaju na vlastite političke elite. U tom smislu, promjene u Srbiji mogu imati širi demokratski efekat nego što se na prvi pogled čini.
Ipak, Klasić upozorava da se ne smije očekivati brza i potpuna transformacija društva. Generacije koje su odrastale u autoritarnom ambijentu nose sa sobom naslijeđe obrazovanja, medijskih narativa i selektivnog pamćenja. Zato je, kaže on, nerealno očekivati da mladi ljudi preko noći promijene stavove o temama kao što su Srebrenica, Vukovar, Oluja ili odnos prema ratnim zločinima. Ali to ne znači da ih treba unaprijed odbaciti. Naprotiv, potrebni su strpljenje, dijalog i razumijevanje.
Prema njegovom mišljenju, interes Bosne i Hercegovine jeste da u susjedstvu ima stabilnije institucije, manje korupcije i slobodnije medije. Ako se u Srbiji i Republici Srpskoj počne mijenjati odnos prema vlasti, zakonima i javnoj odgovornosti, to bi moglo otvoriti prostor za drukčije političke modele u cijelom regionu. Ključno pitanje, međutim, ostaje hoće li građani prepoznati vlastitu moć i prestati podržavati političare koji opstaju zahvaljujući strahu, podjelama i neprestanom podgrijavanju konflikata.
Na kraju, Klasićeva poruka je jasna: promjene ne dolaze izvana, nego iznutra. Niti Bruxelles, niti Washington, niti Sarajevo ne mogu trajno riješiti problem političke korupcije i autoritarne vlasti u Srbiji ili Republici Srpskoj. To mogu učiniti samo građani koji odluče da više ne podržavaju isti obrazac vladanja. U tome, smatra on, leži najveća nada za cijeli region: u generaciji koja je pokazala da zna pretvoriti bunt u pokret i da može natjerati i najtvrđe režime da se počnu urušavati.
