Sudska presuda u Dubrovniku otvorila pitanje granica roditeljske reakcije i odgovornosti pred zakonom
Presuda Općinskog suda u Dubrovniku, kojom je otac iz Dubrovnika kažnjen zbog nasilja nad vlastitim sinom nakon incidenta na igralištu u Mokošici, ponovo je skrenula pažnju javnosti na osjetljivu granicu između porodičnog sukoba, disciplinske reakcije i zakonski kažnjivog ponašanja.
Riječ je o slučaju koji je izazvao interes ne samo zbog porodičnih okolnosti, nego i zato što je sud morao razmatrati kako pravno kvalificirati jedan događaj koji se odigrao pred više osoba, u ambijentu sportskog okupljanja, a potom završio na prekršajnom sudu.
Prema navodima iz sudskog postupka, 45-godišnji A. M. je u augustu 2024. godine došao na igralište u Mokošici, gdje je zatekao svog sina i dvojicu njegovih prijatelja. Kako je posumnjao da mladići konzumiraju marihuanu, pozvao ih je k sebi i pitao ih je li to tačno. Nakon što mu, kako je navedeno, nisu odgovorili, reagirao je tako što je ošamario sina i jednog od njegovih prijatelja.
Taj trenutak postao je središte cijelog postupka, jer je sud morao procijeniti i porodični odnos i način na koji je došlo do fizičkog kontakta, ali i pravnu težinu samog događaja.
Ovaj slučaj je, prema pisanju domaćih medija, završio pred sudom nakon što je drugi mladić prijavio događaj, i to na nagovor svog oca. Policija je protiv A. M. podnijela prijavu zbog nasilja u porodici u odnosu na sina, dok je udarac drugom mladiću tretiran kao prekršaj protiv javnog reda i mira.
Time je slučaj dobio dvije odvojene pravne dimenzije: jednu koja se odnosi na odnos roditelja i djeteta, i drugu koja se tiče ponašanja prema osobi koja nije član porodice, ali je bila prisutna u istom događaju.
Sud je na kraju zaključio da je otac odgovoran za nasilje nad sinom i izrekao mu novčanu kaznu od 500 eura. U obrazloženju se navodi da je pri odmjeravanju sankcije uzeto u obzir da ranije nije bio osuđivan, kao i činjenica da je na sudu priznao ono za što se teretio.
Tako je izrečena najblaža kazna u okviru prekršajnih mogućnosti, što pokazuje da sud nije ignorirao težinu postupka, ali je istovremeno uzeo u obzir okolnosti koje su išle u njegovu korist.
Međutim, kada je riječ o udarcu drugom mladiću, sud je A. M. oslobodio optužbe. Ključni razlog za takvu odluku bio je u tome što policija, prema obrazloženju suda, nije dovoljno konkretno opisala okolnosti pod kojima bi taj udarac predstavljao narušavanje javnog reda i mira.
Sud je naveo da nije dovoljno samo konstatirati da je otac ošamario mladića i pritom se pozvati na zakonsku odredbu, nego je potrebno detaljno objasniti okolnosti koje bi pokazale na koji način je ponašanje zaista uznemirilo javnost i prema čemu se može zaključiti da je došlo do prekršaja.
Takvo obrazloženje pokazuje koliko su u prekršajnim postupcima važni preciznost optužbe i kvalitetan opis događaja. Sudovi ne odlučuju samo na temelju dojma da je neko postupanje bilo neprihvatljivo, nego na osnovu toga da li su svi zakonski elementi prekršaja jasno i dokazivo navedeni.
U ovom slučaju, čini se da je sud smatrao kako je policijski opis za taj dio optužbe ostao nedovoljno razrađen, zbog čega nije bilo osnova za osudu po toj tački.
A. M. je pred sudom ispričao da je na igralište stigao oko 22:30 sati, dok se ondje još odvijao nogometni turnir. Prema njegovom iskazu, vidio je sina i njegovog prijatelja kako puše marihuanu, nakon čega je počeo vikati na njih. Naveo je da je u jednom trenutku zamahnuo rukom i udario sina po obrazu, a isto je, kako je rekao, učinio i njegovom prijatelju.
Taj čin je opisao kao nešto što je uradio više iz odgojne reakcije nego iz namjere da nekoga ozbiljno povrijedi, dodajući da u tom trenutku nije znao kako drugačije reagirati, jer je smatrao da njihovo ponašanje nije ispravno.
Njegova odbrana je, međutim, otvorila i širi društveni aspekt cijele priče. Roditeljska zabrinutost zbog mogućeg konzumiranja opojnih droga među mladima nije rijetka tema, ali način na koji se ta zabrinutost izražava presudan je za to hoće li situacija završiti kao porodični razgovor ili kao prekršajni postupak.
Stručnjaci za porodicu i ponašanje mladih često upozoravaju da je fizička reakcija, čak i kada je motivirana brigom, pravno i društveno problematična, jer može dodatno narušiti odnos povjerenja između roditelja i djeteta, a istovremeno šalje poruku da je nasilje prihvatljiv odgovor na problematično ponašanje.
U postupku je navedeno i da je u tom trenutku na igralištu bila još samo njegova supruga, budući da je turnir već bio završen. A. M. je također tvrdio da do prijave vjerovatno ne bi ni došlo da ga drugi mladić nije prijavio na nagovor svog oca, s kojim, prema njegovim riječima, nije u dobrim odnosima.
Time je pokušao pokazati da cijeli slučaj ima i određenu pozadinu ličnih nesuglasica, a ne samo činjenični element samog događaja. Ipak, sud je pri donošenju odluke morao ostati fokusiran na ono što je dokazivo i na način na koji je prekršaj opisan u optužbi.
Zanimljivo je da je otac naveo kako s mladićem kojeg je ošamario i dalje ostaje u dobrim odnosima, među ostalim i zbog rodbinske povezanosti. Rekao je i da se s njegovim ocem danas pozdravlja kada se sretnu. Takve tvrdnje sugeriraju da se, barem prema njegovom viđenju, incident nije pretvorio u trajni sukob među porodicama, ali to ne mijenja činjenicu da je fizički obračun ipak dospio pred sud.
U takvim slučajevima sudska praksa često pokazuje da se privatni odnosi i javni interes ne mogu potpuno odvojiti, naročito kada je riječ o ponašanju pred drugim ljudima i na javnom mjestu.
Ovaj slučaj ponovo otvara pitanje kako društvo treba reagirati kada roditelj, vođen strahom ili ljutnjom, odluči sam preuzeti ulogu procjenitelja i sankcionera. Iako je očito da mnogi roditelji žele zaštititi svoju djecu od loših odluka, zakon ne dopušta da se to čini fizičkim kažnjavanjem.
Upravo zato je presuda iz Dubrovnika važna kao podsjetnik da namjera nije isto što i opravdanje, te da i u trenucima šoka ili zabrinutosti postoji odgovornost za vlastite postupke. Na kraju, ova odluka nije samo sudska epizoda, nego i poruka o tome da se i porodični sukobi moraju rješavati u okviru zakona, bez nasilja i bez improvizovanih kazni na mjestu događaja.
