Suđenje Anisu Kalajdžiću u Mostaru: vještaci govorili o uračunljivosti i psihičkom stanju optuženog
Pred Kantonalnim sudom u Mostaru nastavljen je glavni pretres u krivičnom postupku protiv Anisa Kalajdžića, optuženog za teško ubistvo Aldine Jahić, kao i za nedopušteno nabavljanje i držanje oružja te produženo krivično djelo ugrožavanja sigurnosti.
Riječ je o slučaju koji je izazvao snažnu pažnju javnosti, ne samo zbog težine optužbi, nego i zbog pitanja koja se u ovakvim predmetima gotovo uvijek postavljaju: u kakvom je psihičkom stanju bio optuženi u trenutku izvršenja djela, koliko je mogao razumjeti posljedice vlastitih postupaka i da li je njegova uračunljivost bila bitno smanjena.
O tim okolnostima na sudu su govorila dva vještaka, čiji se nalaz i mišljenje smatraju važnim dijelom dokaznog postupka, prenosi Bljesak.
Na zahtjev odbrane provedeno je vještačenje općeg duševnog stanja i uračunljivosti optuženog u vrijeme kada je, prema optužnici, počinjeno krivično djelo. Sudu su se obratili diplomirana psihologinja Elvedina Dervović i neuropsihijatar, subspecijalista forenzičke psihijatrije dr. Omer Ćemalović, koji su iznijeli nalaze temeljene na stručnim procjenama, intervjuima i analizi ponašanja optuženog.
Njihovo svjedočenje otvorilo je prostor za detaljnije razumijevanje psihološkog profila osobe koja se nalazi u središtu jednog od najtežih krivičnih postupaka koji se trenutno vode pred ovim sudom.
Vještak Ćemalović: emocionalna kriza, ali bez bitnog pada uračunljivosti
Dr. Omer Ćemalović je tokom svjedočenja naveo da je Kalajdžić osoba visokih intelektualnih sposobnosti, ali i da je kod njega uočen određeni poremećaj u načinu doživljavanja događaja i odnosa s drugim ljudima. Prema njegovom nalazu, optuženi je imao smanjenu sposobnost da u potpunosti sagleda posljedice svojih postupaka, ali ta smanjenost nije bila takvog intenziteta da bi se moglo govoriti o bitno smanjenoj uračunljivosti, a naročito ne o neuračunljivosti.
To je, kako je pojasnio, ključna razlika u krivičnopravnom smislu, jer samo bitno smanjena uračunljivost može imati utjecaj na odmjeravanje kazne, dok neuračunljivost podrazumijeva potpuno isključenje mogućnosti shvatanja ili upravljanja radnjama.
Ćemalović je istakao da je optuženi ranije teško podnosio prekide emotivnih veza, ali da takvo emocionalno opterećenje nije dovelo do poremećaja koji bi ga lišio sposobnosti da razumije šta radi. „Ne može se reći da nije teško podnosio prekid, ali to nije dovelo do bitno smanjene uračunljivosti ili neuračunljivosti“, kazao je vještak, naglašavajući da se u njegovom ponašanju uočava jasna konzistentnost u izvršenju djela.
Drugim riječima, prema stručnom viđenju, postojala je emocionalna uznemirenost, ali ne i takav psihički slom koji bi ukazivao na gubitak realiteta ili potpunu nesposobnost kontrole postupaka.
On je dodao da je u konkretnom slučaju bila vidljiva emocionalna kriza, ali ne i gubitak kontakta sa stvarnošću. Ova razlika je izuzetno važna u forenzičko-psihijatrijskim procjenama, jer stres, ljubomora, povrijeđenost ili bijes sami po sebi ne znače i psihotično stanje. Sud, međutim, tek nakon cjelokupnog izvođenja dokaza treba odlučiti koliko će ovakvi nalazi utjecati na konačnu pravnu kvalifikaciju i eventualnu sankciju.
U praksi, ovakva vještačenja često predstavljaju jednu od najvažnijih tačaka u predmetima nasilnih krivičnih djela, jer pomažu sudu da razlikuje emocionalni motiv od stvarnog psihičkog poremećaja.
Šta je pokazao psihološki profil optuženog
Diplomirana psihologinja Elvedina Dervović opisala je optuženog kao osobu koja pokazuje izrazitu osjetljivost na ponašanje drugih ljudi, a naročito na situacije koje doživljava kao napad na sebe ili kao nepravdu. Prema njenim riječima, kod njega su prisutni sumnjičavost, osjećaj obespravljenosti i teško podnošenje kritike, odbacivanja i povrijeđenosti.
Takve osobine, kako je navela, često vode ka tome da osoba dugo pamti uvrede i da u svakodnevnim odnosima reagira intenzivnije nego što to drugi ljudi očekuju.
Dervović je pojasnila da se u stresnim okolnostima te osobine mogu dodatno pojačati, ali da ni tada ne dolazi do automatskog gubitka svijesti o vlastitim postupcima. To je posebno važno jer se u sudskoj praksi često pokušava razjasniti gdje završava psihološka ranjivost, a gdje počinje stanje koje bi moglo utjecati na krivičnu odgovornost.
U ovom slučaju, prema njenom nalazu, nije utvrđeno da je optuženi bio u stanju psihotičnosti, niti da je izgubio mogućnost da procijeni značenje svojih radnji. Naprotiv, govorila je o osobi koja je, iako emotivno opterećena, i dalje mogla planirati i usmjeravati svoje ponašanje.
Zanimljiv detalj iz njenog svjedočenja odnosio se na ponašanje optuženog tokom samog vještačenja. Prema njenim riječima, Kalajdžić je naglašavao određene osobine, a povremeno je i pretjerivao u otvorenosti, nastojeći ostaviti utisak osobe koja nije u potpunosti psihički stabilna. „Pokušavao nas je uvjeriti da je lud, narodski rečeno“, rekla je Dervović, sugerirajući da je optuženi možda imao određenu namjeru da vlastito stanje predstavi težim nego što jeste.
Ovakva izjava dodatno je otvorila pitanje vjerodostojnosti subjektivnih iskaza optuženog i njegove motivacije tokom psihološkog ispitivanja.
Iskaz majke, samorazgovaranje i ranije prijetnje: šta je rečeno na ročištu
Tokom unakrsnog ispitivanja branilac je vještakinju pitao kako tumači navode Kalajdžićeve majke da je znao razgovarati sam sa sobom. Dervović je na to odgovorila da takva pojava sama po sebi nije dokaz psihotičnog ponašanja.
Kako je pojasnila, jedan izolovan događaj ne može biti dovoljan za ozbiljnu procjenu mentalnog poremećaja, jer se psihijatrijski zaključci donose na temelju šire slike, kontinuiteta simptoma i ukupnog ponašanja, a ne na osnovu pojedinačnih epizoda koje mogu imati različita objašnjenja.
Dodala je i da izostajanje s posla samo po sebi ne ukazuje na psihotično stanje, jer takvo ponašanje može imati niz drugih uzroka, uključujući emocionalne probleme, konflikte u porodici, stres ili lične nesigurnosti. Posebno se osvrnula na ranije prijetnje samoubistvom, navodeći da bi roditelji, da su ih doživljavali kao ozbiljne i učestale, vjerovatno reagovali i uputili ga na liječenje.
Ovaj dio iskaza bio je važan jer je odbrana nastojala prikazati širu sliku navodnih psihičkih poteškoća, dok je vještakinja ostala pri stavu da ti elementi nisu dovoljni da dovedu u pitanje njegovu sposobnost razumijevanja i upravljanja postupcima.
Prema njenom nalazu, postojali su i pokazatelji da je optuženi određeno olakšanje osjetio nakon kupovine pištolja. Taj detalj je posebno značajan iz perspektive forenzičke psihologije, jer može ukazivati na osjećaj kontrole, pripreme i planiranja, a ne na impulzivno ili dezorganizovano ponašanje.
Dervović je pojasnila i da se depresivno stanje obično veže za manjak energije, motivacije i volje, dok je u ovom slučaju optuženi, prema njenom tumačenju, poduzimao čitav niz aktivnosti i priprema koje ukazuju na svjesno usmjeravanje prema izvršenju djela.
Suđenje će se nastaviti izvođenjem daljih dokaza, a sud će tek nakon analize ukupnog dokaznog materijala odlučivati o tome koliko su nalazi vještaka pravno relevantni za ovaj predmet. U ovakvim postupcima sudska vijeća često moraju pažljivo odmjeravati stručna mišljenja, iskaze svjedoka, materijalne dokaze i ponašanje optuženog prije i nakon događaja.
Upravo zato su vještačenja poput ovih od presudne važnosti: ona ne služe da unaprijed odluče o ishodu procesa, nego da sudu pomognu da razumije mentalni i emocionalni okvir u kojem je došlo do tragičnog događaja. U slučaju koji je potresao javnost, to razumijevanje ima i širi društveni značaj, jer otvara pitanja o prevenciji nasilja, ranom prepoznavanju alarmantnih ponašanja i odgovornosti institucija kada se pojave znakovi ozbiljne emocionalne nestabilnosti.
