Raspored snaga nakon izbora: gdje će se vlast slagati lako, a gdje tek nakon teških pregovora
Nakon što je prebrojan najveći dio glasačkih listića, politička slika u kantonima Bosne i Hercegovine počela je dobijati jasnije konture, ali ne i konačan oblik. Važno je naglasiti da su svi izborni rezultati u ovoj fazi i dalje podložni promjenama sve dok Centralna izborna komisija BiH ne objavi konačne, zvanične podatke.
Ipak, već sada se može vidjeti da će formiranje kantonalnih vlada u velikom broju sredina zavisiti od složenih koalicionih dogovora, a u nekim slučajevima i od jedne jedine političke opcije koja će imati ulogu jezička na vagi.
Jedna od stranaka koja je, prema dosadašnjem prebrojavanju, ponovo došla u poziciju da odlučuje o sudbini vlada jeste Stranka za BiH. Nakon godina političke marginalizacije, ova stranka se vratila u ulogu koju su joj analitičari već ranije pripisivali – ulogu političke “najbolje udavače”, odnosno partije čiji će se mandati tražiti i u lijevim i u desnim koalicijama.
Takav položaj nije samo rezultat broja osvojenih mjesta, nego i specifičnog rasporeda snaga u kantonima, gdje nijedan blok često nema dovoljno ruku za samostalno formiranje većine.
U Kantonu Sarajevo situacija je posebno zanimljiva. Prema podacima nakon prebrojanih 95 posto listića, u Skupštinu KS-a ušlo je šest stranaka. Najviše mandata trebala bi imati SDA sa devet, odmah iza nje je SDP sa osam, dok Stranka za BiH osvaja sedam mandata.
Koalicija koju čine NiP i SP/U ima šest mandata, Naša stranka, koja je među najvećim gubitnicima ovih izbora, osvojila je tri, a jedini drugi politički subjekt koji je prešao izborni prag jeste DF-GS sa dva mandata. Ovakav raspored pokazuje da će formiranje vlasti u Sarajevu biti izuzetno zahtjevno, jer i najmanje pomjeranje savezništava može potpuno promijeniti odnos snaga.
Ako bi se posmatrala dosadašnja politička praksa, SDA i DF zajedno bi imali 11 mandata, dok bi tzv. trojka, u ovom slučaju računajući određene postojeće kombinacije stranaka, raspolagala sa 17 mandata. Međutim, to i dalje ne znači sigurnu većinu, jer je za stabilnu vlast potreban dodatni glas. U takvom scenariju ključna figura postaje Semir Efendić i njegova stranka, jer bez njihovog priklanjanja nijedan blok ne može mirno računati na formiranje vlade.
Čak ni opcija da se ponovi ranija saradnja SDA i SDP-a ne bi automatski riješila problem, jer bi taj savez ostao na 17 mandata, što je i dalje nedovoljno za tijesnu većinu u Skupštini KS-a.
Slična, ali po mnogo čemu specifična, situacija bilježi se i u kantonima sa posebnim režimom, odnosno u Hercegovačko-neretvanskom i Srednjobosanskom kantonu. U ovim sredinama SDA i HDZ tradicionalno imaju dominantnu poziciju, ali izborni rezultati pokazuju da je i bez jedne od ove dvije stranke moguće sastaviti većinu – naravno, uz veoma kompleksne dogovore. Bez obje, međutim, vlast nije moguće formirati.
Upravo tu leži politička težina ovih kantona, jer se svaki pregovarački korak vodi s mnogo opreza, imajući u vidu dugogodišnje međustranačke odnose i etnički osjetljiv karakter vlasti.
U Hercegovačko-neretvanskom kantonu koalicija predvođena HDZBiH osvojila je 13 mandata. SDA slijedi sa osam, SDPBiH ima tri, a po dva mandata osvojili su HDZ 1990 i HRS. Po jedan mandat pripao je koalicijama NES – PDA – Naprijed i DF – GS. Ako bi HDZBiH i SDA nastavili dosadašnju praksu zajedničkog djelovanja, vlast bi mogli formirati bez ijednog trećeg partnera, jer bi zajedno imali 21 od ukupno 30 mandata.
No, teoretski je moguć i drugačiji rasplet: ako bi sve ostale političke opcije stale uz SDA, mogao bi se napraviti blok koji bi HDZBiH izbacio iz vlasti. Obrnuta situacija je jednako moguća, ali bi za to HDZ-u trebala podrška SDP-a. To jasno pokazuje koliko je ovaj kanton osjetljiv na postizborne dogovore i koliko jedan mandat može biti presudan u cijelom političkom mozaiku.
Ni Srednjobosanski kanton ne nudi jednostavno rješenje. Od ukupno 30 mandata, SDA je osvojila 11, HDZBiH sedam, SDPBiH šest, koalicija predvođena HDZ-om 1990 tri, Stranka za BiH dva, a NiP jedan mandat. Na prvi pogled, SDA je u prednosti, ali to ne znači da može sama diktirati formiranje vlasti. Potreban joj je dogovor s koalicijom HDZ-a 1990 i podrška Stranke za BiH, dok bi HDZ-u, za eventualno drugačiji scenarij, bile potrebne i ruke SDP-a.
Ipak, politički posmatrano, mnogo je vjerovatnije da će se u ovom kantonu zadržati stara praksa saradnje SDA i HDZBiH, koja traje već tri decenije i predstavlja svojevrsni neformalni stub vlasti u srednjoj Bosni.
U Tuzlanskom kantonu naredne četiri godine mogle bi biti obilježene stalnim političkim previranjima i mogućim promjenama većina. Od 35 mandata, SDA i DF zajedno imaju 17 ruku, što je solidna osnova za pregovore, ali ne i garancija stabilnosti. Stranke trojke – SDP, NiP i Naša stranka – zajedno imaju 12 mandata, dok su SBiH i koalicija NES – PDA – Naprijed osvojile po dva.
U Skupštini su još i SBB te BH zeleni sa po jednim mandatom. Ako bi SDA ponovo ušla u aranžman s DF-om, za novu većinu trebala bi joj još samo podrška Stranke za BiH. To znači da bi Tuzla, kao i mnogo puta ranije, mogla postati prostor čestih političkih pregovora, novih raspodjela funkcija i povremenih blokada rada izvršne vlasti.
Za razliku od TK-a, u Zeničko-dobojskom kantonu formiranje vlasti djeluje znatno izvjesnije. SDA i DF imaju 17 mandata, baš kao i u Tuzlanskom kantonu, ali je snaga stranaka trojke ovdje znatno slabija. SDP, NiP i Naša stranka zajedno imaju svega osam mandata, što je daleko manje od onoga što je potrebno za ozbiljan pregovarački potencijal.
Za formiranje većine morali bi računati na podršku Stranke za BiH, BHI-FK, kao i političke snage koju predstavljaju Ramo i Arnel Isak kroz Snagu naroda, uz eventualnu podršku HDZ-a. Takva kombinacija djeluje malo vjerovatno, pa ZDK ostaje kanton u kojem su konture buduće vlasti već sada mnogo jasnije nego u većini drugih sredina.
Posebnu pažnju privlači i Bosansko-podrinjski kanton, gdje politička slika podsjeća na pravi rolerkoster. U Skupštini ovog kantona čak 15 stranaka dijeli samo 25 mandata, što samo po sebi govori koliko je raspodjela razuđena i teško predvidiva.
SDA i koalicija NiP – SP/U imaju po četiri mandata, lokalna stranka Perspektiva osvojila je tri, SDPBiH i još jedna lokalna opcija NPI imaju po dva, dok je čak deset stranaka zastupljeno sa po jednim mandatom. Od tih deset, polovina je lokalnog karaktera, što dodatno komplikuje mogućnost stvaranja čvrste većine. U ovakvom ambijentu politička trgovina, kompromisi i kratkoročni dogovori postaju gotovo neizbježni.
Potpuno drugačiji slučaj je Posavski kanton, gdje je slika daleko jasnija i jednostavnija. Od 21 mjesta u Skupštini, HDZBiH je osvojio 12 mandata, što mu osigurava komotnu većinu i vlast bez potrebe za dodatnim partnerima. U tom kantonu SDA ima tri mandata, SDPBiH dva, dok su HDZ 1990, HRS i SBiH zastupljeni sa po jednim mandatom.
Posavina će biti zanimljiva i po tome što će jedina imati i jednog nezavisnog zastupnika – Jozu Oršolića, koji je uspio prikupiti dovoljno glasova da uđe u kantonalni parlament. To je još jedan dokaz da se, i u relativno malim skupštinama, može pojaviti ličnost koja privlači pažnju upravo zbog svoje nezavisnosti.
Ukupno gledano, postizborna matematika u kantonima pokazuje da će naredni mjeseci biti ispunjeni pregovorima, pregrupisavanjima i političkim testiranjem lojalnosti. Ne odlučuje uvijek samo broj osvojenih glasova, nego i spremnost stranaka da sklope savez, čak i onda kada ih dijele programske razlike, ideološke suprotnosti ili dugogodišnja međusobna nepovjerenja.
Upravo zato su kantonalne skupštine u Bosni i Hercegovini često mnogo složenije od državnog nivoa, jer se vlast formira kroz lokalne odnose snaga, lične političke veze i specifične interese pojedinih sredina. Konačan rasplet tek treba uslijediti, ali je već sada jasno da će neki kantoni dobiti stabilnije vlade, dok će drugi gotovo sigurno ući u period učestalih kriza i novih pregovaračkih ciklusa.
