Zašto Bosna i Hercegovina nije u prvom planu nove evropske mape puta
Evropska unija ponovo razmatra način na koji će voditi proces proširenja, a u fokusu je ideja da se za nekoliko zemalja iz zapadnog Balkana i istočnog susjedstva izrade posebne mape puta sa preciznijim reformskim koracima, okvirnim rokovima i mogućim datumima zatvaranja pregovaračkih oblasti.
Prema medijskim izvještajima, takav pristup bi mogao obuhvatiti Crnu Goru, Albaniju, Ukrajinu i Moldaviju, odnosno države koje su u posljednjim godinama napravile vidljiviji napredak u odnosu na druge kandidate.
Ova ideja nije samo tehničko pitanje administracije u Briselu, nego odražava širi politički trend u Evropskoj uniji: želju da se proširenje učini predvidljivijim, mjerljivijim i politički prihvatljivijim za države članice.
Nakon godina kritika da proces proširenja predugo traje i da nedostaje jasna nagrada za reforme, evropske institucije pokušavaju napraviti model koji će kandidatima dati konkretniji okvir, a EU pokazati da proces i dalje postoji kao realna strategija, a ne samo diplomatska fraza.
Za Bosnu i Hercegovinu, međutim, važna vijest glasi da se zasad ne nalazi među zemljama za koje se priprema ovakav dokument. To ne znači da je BiH formalno isključena iz evropskog puta, niti da je Brisel odustao od njenog članstva. Ali politička poruka je jasna: država još nije dovoljno napredovala da bi bila tretirana kao kandidat kojem se može ponuditi detaljno vremensko mapiranje završnice pregovora.
Šta zapravo znači nova mapa puta
U evropskom jeziku administracije, mapa puta nije samo politička deklaracija. Ona predstavlja skup vrlo konkretnih zadataka: koje zakone treba usvojiti, koje institucije ojačati, koje reformske obaveze ispuniti i u kojem vremenu bi određena pregovaračka poglavlja mogla biti zatvorena. Takav dokument ne garantuje članstvo, ali stvara osjećaj dinamike i jasnoće, što je posebno važno u zemljama kandidatima u kojima se evropski proces često doživljava kao beskrajno čekanje bez jasnog kraja.
U slučaju Crne Gore, Albanije, Ukrajine i Moldavije, evropske institucije očigledno procjenjuju da postoji dovoljno političkog i administrativnog materijala da se pregovori dodatno strukturiraju. Crna Gora već dugo važi za najnaprednijeg kandidata na zapadnom Balkanu, dok su Albanija, Ukrajina i Moldavija u prethodnom periodu dobile snažan politički impuls, dijelom i zbog geopolitičkih okolnosti koje su promijenile prioritete EU.
Takav pristup pokazuje i novu logiku proširenja: nije dovoljno samo imati status kandidata ili podršku evropskih lidera, nego je potrebno da država pokaže sposobnost da reforme pretvori u trajne institucijske promjene. Upravo u tome se krije razlika između političke simpatije i stvarne spremnosti za članstvo.
Gdje se nalazi Bosna i Hercegovina u tom procesu
Bosna i Hercegovina je u martu 2024. godine dobila važnu političku odluku Evropskog vijeća o otvaranju pristupnih pregovora. To je bio značajan korak i signal da je zemlja, barem formalno, prepoznata kao dio evropske perspektive. Ipak, između političke odluke i stvarnog pregovaračkog procesa postoji velika razlika. Za početak pregovora potrebno je usvajanje pregovaračkog okvira, a zatim i održavanje prve međuvladine konferencije.
Bez toga nema operativnog pregovaranja, nema otvaranja klastera i nema mogućnosti da se oblast po oblast zatvaraju poglavlja.
Drugim riječima, BiH ima odluku o otvaranju pregovora, ali još nema pregovore u punom smislu te riječi. To je suštinska razlika koja se često gubi u javnom diskursu. Političari u zemlji rado ističu evropsku perspektivu, ali suštinski posao tek treba biti završen. Evropske institucije očekuju da domaće vlasti pokažu kontinuitet, funkcionalnost i sposobnost postizanja kompromisa oko reformi koje nisu popularne, ali su nužne.
U poređenju s državama koje se nalaze u novoj mapi puta, BiH djeluje kao zemlja koja još pokušava riješiti osnovna pitanja unutrašnjeg funkcionisanja, dok drugi kandidati već ulaze u fazu preciznog rasporeda obaveza. Zato njen izostanak iz ovog plana nije tek administrativna slučajnost, nego odraz stvarne razlike u stepenu spremnosti.
Zašto je ovaj signal važan za domaću politiku
Poruka iz Brisela nije nužno kazna, ali jeste ozbiljno upozorenje. Ako Evropska unija počne da pravi detaljne planove za druge kandidate, a BiH ostavi po strani, domaće institucije dobijaju jasan podsjetnik da deklarativna podrška evropskom putu nije dovoljna. Evropska unija ne funkcioniše po principu političke želje, nego po sistemu mjerljivih rezultata. A u BiH su reforme često zaustavljene unutrašnjim blokadama, sporim dogovorima i političkim nadmetanjem oko nadležnosti.
Evropska komisija je u više navrata ukazivala da su politička kriza, slabljenje koalicione stabilnosti i ograničen broj provedenih reformi usporili tempo približavanja Evropskoj uniji. Kao pozitivni pomaci navodili su se određeni rezultati u oblasti zaštite ličnih podataka, kontrole granica i predavanja Reformske agende. To pokazuje da napretka ima, ali da on nije dovoljan da bi BiH ušla u grupu zemalja koje mogu očekivati precizniji kalendar pregovora.
U praksi, to znači da Bosna i Hercegovina mora uraditi mnogo više od pukog usklađivanja retorike sa evropskim institucijama. Potrebne su funkcionalne institucije, stabilne većine, nezavisnije pravosuđe i ozbiljna borba protiv korupcije. Bez toga nema povjerenja, a bez povjerenja nema ni napretka u proširenju.
Brisel nije jedini problem, ali nije ni oslobođen odgovornosti
Pošteno je reći da Evropska unija također snosi dio odgovornosti za spor tempo proširenja. Proces je često nejasan, metodologija se mijenja, a pojedine države članice koriste bilateralne sporove ili unutrašnje političke kalkulacije da uspore zajedničke odluke. Kandidatima se nerijetko šalju kontradiktorne poruke: s jedne strane se govori o strateškom interesu EU za Zapadni Balkan, a s druge strane se ključni koraci odgađaju mjesecima ili godinama.
Ipak, takva situacija ne može služiti kao trajno opravdanje za domaću pasivnost. Bosna i Hercegovina ne može očekivati da će joj Brisel riješiti unutrašnje blokade, izgraditi institucije ili postići dogovor oko osnovnih reformi. Evropski put nije samo spoljnopolitički cilj nego i test političke zrelosti.
Ako političke elite ne mogu postići dogovor o elementarnim državnim prioritetima, onda je teško očekivati da će EU vjerovati kako je zemlja spremna za složenije pregovaračke faze.
Zato je izostanak BiH iz prve grupe zemalja za novu mapu puta mnogo više od simboličke neugodnosti. On pokazuje da evropska integracija nije nagrada za dobre namjere, nego rezultat dugotrajnog, dosljednog i provjerljivog rada. To je lekcija koja se u Sarajevu često ponavlja, ali se nedovoljno brzo pretvara u konkretne odluke.
Šta slijedi za Bosnu i Hercegovinu
Za Bosnu i Hercegovinu naredni period biće test političke ozbiljnosti. Ako želi biti u grupi zemalja koje EU tretira kao spremne za jasniji raspored pregovora, mora ubrzati reformske procese, smanjiti unutrašnje blokade i dokazati da može ispunjavati preuzete obaveze bez stalnih kriza. To uključuje stabilniji rad institucija, jaču koordinaciju između nivoa vlasti i spremnost da se teške odluke donose na vrijeme.
Nova evropska mapa puta, ako bude usvojena, neće biti automatska ulaznica u članstvo. Ona će prije svega biti alat za one koji su već napravili ozbiljan korak naprijed. Za BiH to znači da bi naredni mjeseci i godine mogli odlučiti hoće li ostati u grupi zemalja koje čekaju politički signal ili će se priključiti onima koje Evropska unija vidi kao spremnije za ubrzani pregovarački tempo.
Poruka je, dakle, jednostavna, ali ne i ohrabrujuća: vrata Evropske unije nisu zatvorena, ali BiH još uvijek nije dovoljno blizu da kroz njih prođe istim tempom kao neke druge zemlje. To nije kraj evropske priče za Bosnu i Hercegovinu, ali jeste podsjetnik da će se ta priča moći nastaviti samo ako domaće vlasti pokažu više dosljednosti, hrabrosti i političke odgovornosti.
