Netanyahu i Erdoğan: sukob koji izlazi izvan diplomatije i prelazi u pravni i sigurnosni obračun
Odnos između Izraela i Turske već godinama prolazi kroz faze zategnutosti, ali posljednjih sedmica tenzije su poprimile sasvim novu dimenziju. Ono što je nekada izgledalo kao oštra retorička razmjena sada se pretvara u širi sukob koji uključuje diplomatiju, vojnu strategiju, pitanje Sirije, međunarodno pravo i nadmetanje za regionalni utjecaj.
Prema navodima izraelskih medija, izraelski premijer Benjamin Netanyahu navodno je naredio pripremu pravnog dosjea protiv turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, a cilj bi mogao biti da se dokumentacija iskoristi pred međunarodnim pravosudnim institucijama. Iako još nema zvanične potvrde da je postupak pokrenut, sama informacija pokazuje koliko je sukob između dvije države postao ozbiljan i višeslojan.
Navodni dosje, prema pisanju medija, odnosi se na dvije posebno osjetljive teme: tretman Kurda u Turskoj i optužbe da Erdoğanova vlast finansijski ili politički podržava Hamas. Ove teme nisu slučajno izabrane. Obje imaju snažan međunarodni odjek i lako mogu biti korištene u političkim kampanjama, ali i u pokušajima da se protivnik prikaže kao prijetnja regionalnoj sigurnosti.
Ipak, važno je naglasiti da dosje još nije predan nikakvom sudu, niti je otvoren sudski postupak. U ovom trenutku riječ je više o političkom signalu i mogućem instrumentu pritiska nego o konkretnoj pravnoj akciji sa izvjesnim ishodom.
Ovakav razvoj događaja dolazi nakon burne sedmice u Ujedinjenim narodima, gdje su se Erdoğan i izraelsko rukovodstvo ponovo sukobili pred očima međunarodne javnosti. Turski predsjednik je u svom obraćanju Generalnoj skupštini UN-a ponovio stav da svjetski poredak ne smije zavisiti od volje samo pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, te je zatražio reformu sistema koji, po njegovom mišljenju, ne odražava današnje geopolitičke realnosti.
Posebno oštre poruke uputio je zbog izraelskih operacija u Gazi, nakon čega je izraelska delegacija demonstrativno napustila salu. Taj gest dodatno je podigao politički naboj i pokazao da obje strane koriste međunarodne institucije kao pozornicu za javni obračun.
Na Erdoğanov nastup ubrzo je stigao odgovor iz Izraela. Ministar odbrane Israel Katz nazvao je turskog predsjednika „sultanom od papira“, čime je poslao poruku da Ankara, uprkos ambicijama, nema stvarnu moć kakvu želi prikazati. Netanyahu je potom otišao i korak dalje, nazvavši Erdoğana „tiraninom“ i optuživši Tursku da pruža utočište liderima Hamasa.
Takve poruke nisu samo diplomatske uvrede; one ujedno pripremaju teren za šire političke poteze, uključujući pokušaje da se protivnik delegitimizira u očima međunarodne zajednice. Erdoğan nije ostao dužan. Nekoliko dana kasnije poručio je da ratni zločinci pripadaju sudnicama, a ne govornicama Ujedinjenih naroda, čime je dodatno zaoštrio atmosferu i jasno stavio do znanja da ne namjerava ublažiti retoriku.
Iza verbalnog rata, međutim, nalazi se ozbiljniji spor oko budućeg rasporeda moći na Bliskom istoku, a posebno u Siriji. Turska snažno podržava vlast sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šare, obučava sirijske sigurnosne strukture i razvija ekonomske i vojne veze s Damaskom. Za Ankaru je Sirija prostor u kojem želi zadržati utjecaj, osigurati granicu i spriječiti jačanje kurdskih struktura koje smatra sigurnosnim rizikom.
Izrael, s druge strane, takvo širenje turskog utjecaja posmatra kao potencijalnu prijetnju. U izraelskim strateškim krugovima postoji bojazan da bi Turska, kroz saradnju sa Sirijom, mogla steći položaj koji bi ograničio izraelsku slobodu djelovanja u regiji.
Posebnu zabrinutost izazvao je i izraelski napad na sirijsku zračnu bazu za koju je Tel Aviv tvrdio da bi mogla primiti turske vojnike. Ankara i Damask su takve tvrdnje odbacili, insistirajući da nije planirano uspostavljanje stalne turske baze. Ipak, sama činjenica da je baza postala meta udara govori koliko su osjetljivi svi potezi koji bi mogli promijeniti vojni balans u Siriji.
U ovakvom okruženju i najmanja pomjeranja trupa, najave zajedničkih vježbi ili sporazumi o obuci tumače se kao signal dugoročnih ambicija. Zato se između Izraela i Turske više ne vodi samo politički spor, nego i borba za stratešku dubinu u jednoj od najnestabilnijih država regije.
Dodatnu dimenziju krizi daje i pitanje modernizacije turske avijacije. Izrael s velikom pažnjom prati mogućnost da se Turska vrati u američki program borbenih aviona F-35. Turska je ranije izbačena iz tog programa zbog kupovine ruskog raketnog sistema S-400, a Washington i dalje smatra da taj sistem predstavlja prepreku za bilo kakav povratak.
Erdoğan, međutim, tvrdi da je bivši američki predsjednik Donald Trump pokazivao spremnost na fleksibilniji pristup, pa Ankara i dalje nada ostavlja otvorenim. Za Izrael je to osjetljivo pitanje jer bi jačanje turskog zrakoplovstva moglo promijeniti ravnotežu snaga u istočnom Mediteranu i širem bliskoistočnom prostoru.
U isto vrijeme, Turska je u augustu sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom potpisala Sporazum o zajedničkoj odbrani iz Meke, što dodatno komplikuje regionalnu sliku. Iako potpisnice tvrde da sporazum nije usmjeren protiv bilo koje države, činjenica da se radi o odbrambenom aranžmanu između tri važne muslimanske sile ima političku težinu. Takvi savezi često šalju poruku odvraćanja, čak i kada se formalno opisuju kao neutralni.
Za Izrael, koji pažljivo prati svaki novi sigurnosni blok u svom okruženju, ovakva partnerstva mogu izgledati kao dio šireg pokušaja Turske da ojača svoj regionalni položaj i poveća utjecaj u budućim krizama.
Pravno gledano, međutim, ostaje veliko pitanje koliko daleko izraelski plan uopće može ići. Izrael nije član Međunarodnog krivičnog suda i ne priznaje njegovu nadležnost u punom kapacitetu, naročito nakon što je ICC izdao nalog za hapšenje Netanyahua. Ni Turska nije potpisnica Rimskog statuta, što dodatno komplikuje stvar. Izrael može dostaviti informacije tužiocu, ali ne može samostalno natjerati Sud da otvori istragu.
Nadležnost bi zavisila od niza faktora: mjesta navodnih zločina, državljanstva uključenih osoba, odluke tužioca ili mogućeg upućivanja slučaja preko države članice ili Vijeća sigurnosti UN-a. Drugim riječima, i ako dosje bude pripremljen, put do međunarodnog procesa bio bi dug, neizvjestan i pravno vrlo zahtjevan.
Upravo zato trenutni izraelski potez više liči na političku strategiju i diplomatski pritisak nego na neposredan pravni napad s izvjesnim rezultatom. Netanyahu, kao i Erdoğan, očigledno pokušava oblikovati narativ: jedan sebe predstavlja kao branitelja sigurnosti i međunarodnog prava, a drugog kao prijetnju stabilnosti i saradnika organizacija koje Zapad posmatra s velikom sumnjom. Takva dinamika nije samo lična ili ideološka.
Ona odražava i dublje promjene u Bliskom istoku, gdje sve više država koristi pravne mehanizme, medije i međunarodne forume kao produžetak svoje vanjske politike. Sukob između Ankare i Tel Aviva, čini se, tek ulazi u fazu u kojoj riječi postaju uvod u mnogo ozbiljnije geopolitičke poteze.
