KAKAV OTAC TREBAŠ BITI DA TE ROĐENA DJECA MRZE ?!
Ljubav djeteta prema roditelju je nešto urođeno. Roditelj može nekada biti ljut i grub prema djetetu, ali ljubav djeteta prema roditelju ostaje, jer je ta ljubav tolika da je ne mogu poljuljati sitne stvari i događaji. Zamislite onda, koliko insan treba da bude nepravedan prema rođenoj djeci ili prema njihovoj majci (njegovoj supruzi) pa da ta djeca počnu da mrze svoga oca?
Znam mnogo slučajeva gdje djeca ne žele da čuju za rođenog oca, zbog njegove nepravde prema njima, i njegove nepravde prema njihovoj majci, a tu nepravdu i torturisanje su oni imali priliku gledati dugi niz godina.
Najgore u svemu tome je to, što takve osobe, veoma često, uspješno se prodaju i lažno prestavljaju društvu u kojem žive. Blagi, nasmijani, veseli, vedri, srdačni, susretljivi, samo su neka svojstav po kojima su oni prepoznatljivi u društvu. Kada dođu kući to su potpuno drugačije osobe. Ljudi, srditi, grubi, nepravedni, za sitnicu tuku i udaraju djecu, zlostavljaju i torturišu sve članove svoje porodice.
Dokazati krivicu ovakvim osobama je veoma teško, jer su to veliki glumci, do te mjere da ljudi iz njihovog okruženja ne mogu da povjeruju da taj njima poznati insan može da bude takav. Najveći dokaz njihove podlosti jesu baš njihova djeca, koja nerjetko ustvrde u razgovoru sa njima, da preziru i mrze tog insana. Da čovjek ne povjeruje, da dijete mrzi rođenog oca, ali kada čuje kroz šta su sve ta djeca prolazila, tada shvati zašto se ljubav te dječice pretvorila u mržnju.
Jedno je sigurno, nepravda je djelo čijem počiniocu je obaćana kazna i na dunjaluku prije ahireta. Samo treba sačekati.
Od Ebu Bekreta, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik kazao: „Ne postoji grijeh čijem počiniocu je prioritetnije da mu se ubrza kazna na dunjaluku, sa svim što ga čeka na ahiretu, od nepravde i kidanja rodbinskih veza.“
(Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi je kazao za ovaj hadis da je vjerodostojan) piše Elvedin Pezić
