Dvanaest vrela i njihov značaj u Kur’anu
Motiv “dvanaest vrela” (ithnatā ‘ašrata ‘aynan) pojavljuje se dva puta u Kur’anu. Prvi put se spominje u suri al-Baqarah (II:60), gdje se kaže:
“Kada Musa (Mojsije) zatraži vodu za svoj narod, Mi mu naredismo: ‘Udari štapom svojim po stijeni!’ Iz stijene provrije dvanaest vrela, i svaki je klan znao svoje pojilište.”
Drugi put se ovaj motiv javlja u suri al-A‘rāf (VII:160):
“Mi smo ih [Izraelce] podijelili na dvanaest plemena. I kada je Musaov narod zatražio vodu, Mi mu objavismo: ‘Udari štapom svojim po stijeni!’ I iz stijene provrije dvanaest vrela, i svaki je klan znao svoje pojilište.”
Engleski prevodi Kur’ana obično koriste izraz “twelve springs of water” (Mahmoud M. Ayoub) ili “twelve springs” (M. M. Pickthall). Njemački prevodioci često biraju izraz “zwölf Quellen” (Max Henning), dok ruski prevod koristi izraz “ДВЕНАДЦАТЬ ИСТОЧНИКОВ” (I. J. Kračkovski).
Prema Kur’anu, čudo dvanaest vrela spominje se isključivo u vezi s Izraelcima i Musaom (Mojsijem). Komentatori Kur’ana široko raspravljaju o ovom čudu, pokušavajući objasniti njegovu svrhu, način, vrijeme i mjesto. Ismā‘íl Õaqqí Burúsawí smatra da je izviranje dvanaest vrela jedno od mnogih Božjih blagodati prema Izraelcima, što se spominje i u suri al-Baqarah (II:47):
“O sinovi Israilovi! Sjetite se Moje blagodati koju sam vam podario, i da sam vas Ja nad ostale svjetove odlikovao!”
Burúsawí jednostavno opisuje ovo čudo kao “drugu blagodat” (Ni‘mah uhrā) datu Izraelcima. On također spominje druge blagodati poput opskrbe hranom zvanom māna (inzālu l-manni), darivanje prepelica (inzālu s-salwā), nadnošenje oblaka kao hladova (tazlílu l-gamām), i izviranje vode iz kamena (tafdžíru l-mā’i mina l-hadžari).
Az-Zamahšarí tvrdi da se čudo dvanaest vrela dogodilo dok su Izraelci bili usred Sinajske pustinje nakon izlaska iz Egipta. Musa je molio Boga za vodu, što je rezultiralo izviranjem dvanaest vrela iz kamena. Komentatori također primjećuju česte poveznice između Mojsija i vode u Kur’anu, od spašavanja Mojsija kao novorođenčeta koje je bilo bačeno u rijeku, do razdvajanja Crvenog mora.
Događaj izviranja dvanaest vrela kulminacija je Musaovih čuda, gdje suhi štap udara u suhi kamen, iz kojeg zatim provrije voda. Klasični komentatori poput az-Zamahšaríja i Ibn ‘Arabíja daju različita tumačenja ovog čuda, često povezujući ga s duhovnim i mističnim značenjima. Az-Zamahšarí sugerira da je kamen od kojeg je Musa izveo vodu bio posebna vrsta obrednog kamena poznata Musau i drugim poslanicima.
Ibn ‘Arabí tumači dvanaest vrela kao simbol dvanaest vrsta spoznaje i praktičnog djelovanja, povezujući ih s ljudskim osjetilima i spoznajnim sposobnostima. On ističe važnost osjetila za stjecanje znanja, navodeći predanje koje kaže: “Ko izgubi osjetilo, izgubio je znanje.”
Na taj način, dvanaest vrela u Kur’anu predstavlja ne samo fizičko čudo, već i duboko duhovno značenje, koje se proteže kroz različite aspekte ljudske spoznaje i Božje milosti.
