ŽIVOT ME NAUČIO…
Život me naučio da ne očekujem miris cvijeća od trnja, niti da tražim cvijeće usred pustinje. Naučio me i da ne očekujem razumijevanje od svakoga, niti toplinu od onih koji je ne nose u svom srcu.
S godinama sam shvatio da ne možemo promijeniti svačiju narav, ali možemo sačuvati dobrotu u vlastitom srcu. Ne moramo na svaku grubost uzvratiti grubošću, niti dopustiti da nas tuđa hladnoća učini hladnim ljudima.
Svi smo mi samo prolaznici na ovom dunjaluku. Danas smo tu, susrećemo se, razgovaramo, radujemo i tugujemo zajedno. A sutra… možda će od svega ostati samo poneka uspomena i sjećanje na riječi koje smo izgovorili i djela koja smo učinili.
Zato, dragi moji, budimo jedni drugima razlog za osmijeh, a ne za suze. Čuvajmo srca ljudi koje nam je Allah doveo na životni put. Oprostimo kad možemo, pomozimo kad imamo priliku i ne štedimo lijepu riječ. Nikada ne znamo kakvu bitku neko vodi u svojoj duši.
Volio bih da me ljudi pamte po dobru, po toploj riječi, iskrenom osmijehu i ruci pruženoj onda kada im je bila najpotrebnija.
Jer kada jednom dođe trenutak našeg odlaska, neće biti važno šta smo sve imali, nego šta smo drugima dali.
Sve što smo stekli ostat će iza nas. Samo će naša djela krenuti s nama pred Allaha.
Zato, dok još imamo vremena, ostavimo iza sebe što više dobra, a što manje povrijeđenih srca.
Možda ćemo nekome izblijedjeti iz sjećanja, ali neka iza nas ostanu dove onih kojima smo život barem malo učinili ljepšim.
