Prije dvadeset godina, jedan od najprepoznatljivijih simbola Bosne i Hercegovine, Stari most u Mostaru, uvršten je na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Taj čin bio je ne samo potvrda njegove arhitektonske i kulturne vrijednosti, već i priznanje trudu uloženom u njegovu obnovu nakon razaranja tokom rata. Međutim, nedavna izjava Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, u kojoj se osvrnuo na ovu godišnjicu, izazvala je niz kontroverzi i burnih reakcija na društvenim mrežama.
Čović je u svojoj objavi poručio kako se „prisjećamo truda i rada uloženih u ovaj iskorak, važan za sve žitelje Mostara i cijele BiH“, naglašavajući važnost očuvanja kulturno-historijskog naslijeđa. Iako je njegov ton bio naizgled neutralan i pomirljiv, mnogima je zasmetala činjenica da političar čija je stranka bila povezana s događajima koji su doveli do rušenja mosta sada simbolički prisvaja zasluge za njegovu obnovu i značaj.
U pozadini ove rasprave leži bolna i kompleksna povijest Starog mosta. Ova impresivna građevina sagrađena je davne 1566. godine, a u vrijeme svog nastanka bila je najveća lučna kamena konstrukcija u svijetu. No, tokom rata u Bosni i Hercegovini, most je teško oštećen 1992., a potpuno srušen u novembru 1993. godine, kada je pogođen topničkim hicem ispaljenim s položaja HVO-a – vojne formacije povezane upravo s političkom strujom koju danas predvodi Dragan Čović.
Nakon rata, obnova mosta postala je simbol pomirenja, međunarodne saradnje i obnove zajedničkog naslijeđa. Ključni trenutci tog procesa bili su:
-
Potpisivanje ugovora o obnovi – u junu 1999. godine, na lokaciji pored srušenog mosta;
-
Učesnici tog događaja uključivali su tadašnjeg gradonačelnika i dogradonačelnika Mostara, Ivana Prskala i Safeta Oručevića, ministra vanjskih poslova BiH Jadranka Prlića, te direktora UNESCO-a Federica Mayora;
-
Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na 15,5 miliona američkih dolara, što svjedoči o obimu i značaju radova;
-
Kamen-temeljac nove konstrukcije položen je 14. aprila 2003. godine, čime je simbolično otpočela fizička obnova luka.
Tokom naredna četiri mjeseca, radovi su izvođeni bez obzira na vremenske uslove, a 20. augusta ugrađen je posljednji kamen luka. Slijedili su detaljni zahvati, uključujući:
-
Zidanje vijenaca s obje strane mosta;
-
Postavljanje metalne ograde;
-
Skulptorska obrada i ugradnja 44 tone kamena na temelju stare foto-dokumentacije;
-
Obnova kula Tara i Helebija, kao i pratećih objekata.
Svečano otvaranje obnovljenog Starog mosta održano je 23. jula 2004. godine, uz prisustvo više od 600 novinara i snimatelja iz čak 50 zemalja. Već naredne godine, 15. jula 2005., most je zvanično uvršten na UNESCO-ov popis zaštićenih kulturnih spomenika, što ga je učvrstilo kao globalno priznatu vrijednost.
Povodom ove godišnjice, Čovićev komentar ponovo je otvorio pitanja o autentičnosti političkih poruka, posebno kada dolaze od aktera koji su povezani s političkom i vojnom prošlošću koja je dovela do razaranja mosta. Mnogi korisnici društvenih mreža – iako neuvredljivo – poručili su da bi bilo primjerenije i poštenije da političari koji nisu doprinijeli obnovi, ostanu po strani kada je riječ o slavljenju te baštine.
Posebno je upečatljiva reakcija korisnika koji je komentirao: “Zašto ti, Dragane, ne prošetaš malo svojim mostom…” – aludirajući na ironiju da političar koji se sada poziva na zajedništvo i baštinu nije bio među onima koji su tada ulagali napore za izgradnju mira.
Ova situacija podsjeća koliko su simboli poput Starog mosta više od građevina – oni su svjedoci vremena, mjesta kolektivnog sjećanja, ali i polje političkih interpretacija. Most nije obnovljen samo u fizičkom smislu, već je bio i projekt duhovne i društvene obnove, kako Mostara tako i cijele Bosne i Hercegovine.
Na kraju, postavlja se pitanje: da li politički lideri zaista razumiju težinu simbola koji koriste u svojim porukama, ili se povremeno služe naslijeđem radi političke koristi? Odgovor na to vjerovatno će ovisiti o djelima, a ne riječima, i o tome ko zaista živi vrijednosti koje simboliziraju mostovi, a ko ih samo koristi u prolazne svrhe.
