U jeku rastuće zabrinutosti zbog mogućnosti eksploatacije litijuma na području Majevice, u opštini Lopare održan je sastanak koji je okupio predstavnike lokalnih vlasti, članove ekoloških udruženja, te rijetke narodne poslanike iz regije. Središnja tema sastanka bila je inicijativa za uvođenje moratorija na geološka istraživanja i dodjelu koncesija za rudarske aktivnosti, posebno s obzirom na sve učestalije glasove iz lokalnih zajednica koje se protive projektima koji ugrožavaju životnu sredinu i zdravlje stanovništva.
Uprkos tome što je preko 6.000 građana potpisalo peticiju podrške za moratorij, vlast u Republici Srpskoj odlučila je da odbaci ovu inicijativu. Zvanično obrazloženje Vlade RS-a glasi da „nema potrebe“ da se o ovom pitanju raspravlja na sjednici Narodne skupštine. Takva odluka dodatno je pojačala nezadovoljstvo među stanovništvom, koje sve više gubi povjerenje u institucije vlasti.
Predstavnici ekoloških organizacija ukazuju da zakonski okvir kojim se uređuju koncesije nije u skladu sa stvarnošću. Snežana Jagodić-Vujić, predsjednica Eko puta iz Bijeljine, naglasila je da dokumenti koji regulišu politiku dodjele koncesija nisu usklađeni s izmjenama Zakona o koncesijama iz 2006. godine. Ova neskladnost otvara prostor za pravne zloupotrebe i omogućava netransparentno donošenje odluka.
Na terenu, osjećaj nesigurnosti i političke ignorancije dodatno raste. Lokalna zajednica izražava sve veće nezadovoljstvo zbog, kako tvrde, potpunog izostanka političke volje da se saslušaju njihovi stavovi i zaštite prirodni resursi regije.
Načelnik opštine Lopare, Rado Savić iz SDS-a, pozvao je političke predstavnike da se ponašaju u skladu s voljom građana koji su ih izabrali. Podsjetio je da je narod već više puta jasno pokazao svoj stav kroz građanske inicijative koje su se formirale upravo iz zabrinutosti za budućnost svoje zajednice.
Ipak, politička podrška izostaje. Na sastanak u Loparama odazvalo se samo dvoje zastupnika iz izborne jedinice kojoj pripada i sama teritorija predviđena za rudarske aktivnosti. Takva situacija jasno ukazuje na duboko ukorijenjenu političku nezainteresovanost i pokazuje da se interesi građana često stavljaju u drugi plan.
Posebno oštar u svojim kritikama bio je Slaviša Marković, zastupnik PDP-a u Narodnoj skupštini RS. On je istakao da vlasti u Republici Srpskoj često koriste frazu “svesrpsko jedinstvo” isključivo kada to odgovara interesima SNSD-a, dok u situacijama kada je potrebno zaštititi građane – kapital i interes stranih firmi dobijaju prioritet. Kao ilustraciju toga naveo je firmu AR Core, koja planira rudarske projekte upravo u Loparama, a koja je i registrovana na tom području, ali, kako tvrdi Marković, dobit od rudarenja neće ostati u toj opštini, već će otići u Laktaše i u ruke multinacionalnih korporacija, dok će štetu trpjeti lokalno stanovništvo.
U dodatnom komentaru, Tomica Stojanović iz SDS-a osvrnuo se na iskustva sličnih koncesionih aranžmana iz prošlosti. Naglasio je da RS već vodi više arbitražnih i sudskih postupaka zbog štetnih ugovora, i da gubi stotine miliona maraka jer vlast koncesije dodjeljuje bez adekvatne zaštite interesa entiteta. Time se još više potvrđuje narativ o tome kako se javno dobro pretvara u privatni profit.
Građani, s druge strane, ne namjeravaju odustati. Njihova borba je, kako navode, borba za pravo na zdrav život, zaštitu životne sredine, ali i za pravno utemeljeno i transparentno upravljanje prirodnim resursima. Jasno poručuju da će, bez obzira na političke pritiske i opstrukcije, nastaviti da se bore protiv eksploatacije litija na svom tlu.
Neki od ključnih problema koje građani i aktivisti ističu uključuju:
-
Nedostatak transparentnosti u procesu dodjele koncesija.
-
Zanemarivanje volje lokalne zajednice, uprkos velikom broju potpisa i javnih protesta.
-
Neadekvatna zakonska regulativa, koja se ne usklađuje s praksom ni s izmjenama postojećih zakona.
-
Ekonomska korist usmjerena ka centrima moći, dok lokalne zajednice ostaju s ekološkim i zdravstvenim posljedicama.
U svemu ovome, regija Majevica postaje simbol sukoba između građanskog aktivizma i politike podložne interesima krupnog kapitala. Borba mještana nije samo lokalna, već se sve više prepoznaje i kao pitanje pravde, očuvanja resursa i prava budućih generacija da naslijede zdravu okolinu.
Zato ne iznenađuje što brojni mještani ističu da ovo nije samo borba protiv rudnika – ovo je borba za principijelnost, za demokratiju i za društvo koje stavlja ljude ispred profita. Ako vlast ostane gluha na ovakve poruke, biće sve jasnije da politička retorika o interesima naroda služi tek kao ukras, dok se odluke donose iza zatvorenih vrata, u korist nekolicine.
