Ebu Hurejre, radijallahu anhu, jednom je upitao ljude: “Ko je taj čovjek koji je ušao u Džennet, a da nije klanjao nijedan namaz?” Zbunjenost se širila među prisutnima, pa su ga upitali o kome se radi. Ebu Hurejre je odgovorio: “To je El-Usajrim Beni Abdul-Ešhel.”
Priča o El-Usajrimu, čije je pravo ime bilo Amr ibn Sabit, počinje s njegovim odbijanjem islama, za razliku od njegovih saplemenika iz Beni Abdul-Ešhela. Na dan Bitke na Uhudu, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio muslimane protiv Kurejšija, El-Usajrim je duboko razmišljao o islamu i Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Sjetio se čovjeka koji je sišao sa brda Hira i zatražio od svoje porodice da ga pokriju, a sada ima mnoštvo sljedbenika i značajnu snagu na Arapskom poluotoku.
Razmišljao je kako ga slijede najbolji ljudi Medine i zaključio da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zaista Allahov poslanik i da je islam prava vjera. Tako mu je Allah otvorio srce prema islamu. Uz ovu novu spoznaju, El-Usajrim je uzeo svoju sablju i pridružio se muslimanskoj vojsci na Uhudu. Stigao je usred bitke i borio se hrabro, poput pravog heroja, sve dok nije bio teško ranjen.
Kada su ga muslimani vidjeli, prepoznali su ga i iznenađeno povikali: “Allaha nam, ovo je El-Usajrim! Ostavili smo ga u Medini kao nevjernika.” Pitali su ga: “Šta te dovelo, Amre? Da li je to bila želja da se boriš sa svojim narodom ili želja za islamom?” On je odgovorio: “Dovela me je želja za islamom. Vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i borio sam se dok nisam ranjen.”
Nekoliko trenutaka kasnije, El-Usajrim je preminuo na rukama muslimana. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo za njegov slučaj, rekao je: “On je jedan od stanovnika Dženneta.”
Ova priča ne sugeriše da namaz nije važan niti da ostavljanje propisanih ibadeta nije ozbiljan problem. El-Usajrim nije klanjao namaz jer nije bio musliman do pred samu bitku, a umro je pre nego što je mogao obaviti sljedeći namaz. Priča ukazuje na to da islam briše sve što je bilo prije njega i da iskreno pokajanje briše prethodne grijehe. Ako se čovjek iskreno pokaje i umre, Allah prihvata njegovo pokajanje iz Svoje milosti, čak i ako nije imao vremena da čini djela pokajnika.
Takođe, iz ove priče učimo da se djela vrednuju prema završecima. Svako će biti proživljen u stanju u kojem je umro, bilo kao vjernik ili nevjernik. Moramo imati lijepo mišljenje o Allahu i nikada ne smijemo gubiti nadu u Njegovu milost i oprost, bez obzira na količinu naših grijeha, pod uvjetom da se iskreno pokajemo.
