Vulić stala u odbranu Nine Bukejlović: Identitet ne bi smio biti povod za političke i medijske napade

Rasprave o nacionalnom izjašnjavanju u Bosni i Hercegovini ponovo su pokazale koliko su identitetska pitanja osjetljiva i koliko brzo mogu postati predmet političkih obračuna. Povod za novu polemiku bio je izbor Nine Bukejlović za potpredsjednicu Narodne skupštine Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda, nakon čega su uslijedile brojne reakcije, komentari i osporavanja njenog ranijeg nacionalnog izjašnjavanja. U takvoj atmosferi oglasila se i šefica Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Sanja Vulić, koja je javno osudila napade na Bukejlović i pružila joj otvorenu podršku.

Vulić je, govoreći za agenciju Srna, poručila da je neprihvatljivo da se jedna žena javno proziva zbog toga kako se nacionalno izjašnjava. Prema njenim riječima, živimo u vremenu u kojem se često govori o toleranciji, različitostima i ljudskim pravima, ali se istovremeno pojedinci i pojedinke izlažu osudi upravo zbog ličnog identiteta. Takav pristup, kako je navela, ne doprinosi demokratskoj kulturi niti poštovanju prava koja bi trebala biti temelj svakog modernog društva.

Posebno je naglasila da Bukejlović, prema njenom tumačenju porodičnog porijekla, ima pravo da poštuje obje strane svog identiteta. Vulić je podsjetila da je novoizabrana potpredsjednica Narodne skupštine RS po ocu srpskog, a po majci bošnjačkog porijekla, te je istakla da niko nema pravo da određuje kojem narodu “više pripada”. U njenoj izjavi provlači se i šira poruka: nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini ne bi smio biti instrument za javno etiketiranje, posebno kada osoba sama bira kako će se izjasniti.

Ova tema nije nova u bosanskohercegovačkom javnom prostoru. Godinama unazad, svako političko ili institucionalno imenovanje koje uključuje nacionalnu pripadnost izaziva niz reakcija, često mnogo glasnijih od same rasprave o kompetencijama, iskustvu i radu. Upravo zato su slučajevi poput ovog više od obične dnevne politike: oni otvaraju pitanje koliko je društvo spremno prihvatiti činjenicu da je identitet, u mnogim porodicama, višeslojan i složen. U zemlji u kojoj su nacionalne pripadnosti ustavno i politički važne, granica između prava na samoopredjeljenje i političkog osporavanja često je vrlo tanka.

Vulić je u svom obraćanju posebno kritikovala medijske napade, tvrdeći da oni zadiru u lični identitet i dostojanstvo umjesto da se fokusiraju na rad i rezultate. Time je ukazala na jedan od čestih problema u javnom prostoru: umjesto da se javne funkcije analiziraju kroz njihov institucionalni učinak, debate vrlo brzo skliznu u lične diskvalifikacije. U takvom okruženju, tvrdnje o tome ko je “pravi” pripadnik kojeg naroda postaju političko oružje, a ne ozbiljna tema o građanskim pravima i društvenoj koheziji.

U nastavku je Vulić pitanje prenijela i na položaj žena u politici. Po njenim riječima, žene su često izložene dvostrukim standardima: ako su mirne, kulturne i odmjerene, proglašavaju ih nedovoljno snažnim; ako su odlučne i direktne, opet izazivaju kritike. Takvo iskustvo, kako je sugerisala, pokazuje da žene u politici moraju stalno dokazivati i stručnost i karakter, dok se njihovi muški kolege daleko rjeđe suočavaju s istom vrstom javne provjere ličnosti. Ova dimenzija priče važna je jer spaja pitanje identiteta i pitanje rodne ravnopravnosti.

Govoreći o samoj Bukejlović, Vulić je podsjetila da je ona dobila povjerenje građana dobojske regije i da je svoju funkciju dosad obavljala dostojanstveno, uz poštovanje institucije i kolega. Taj dio izjave ima i političku težinu, jer šalje poruku da bi se imenovani predstavnici trebali vrednovati prvenstveno prema svom radu, a ne prema tome ko ih osporava na osnovu etničkog izjašnjavanja. U društvu koje je višestruko podijeljeno, ovakvi javni istupi često služe i kao pokušaj smirivanja tenzija, ali i kao način da se pošalje signal političke lojalnosti i međusobne podrške.

Zašto je pitanje nacionalnog izjašnjavanja u BiH stalno u fokusu

U Bosni i Hercegovini, gdje su konstitutivni narodi i dalje jedan od temelja političkog sistema, nacionalno izjašnjavanje nije samo lična stvar. Ono je nerijetko povezano s kandidaturama, izborima, javnim funkcijama i raspodjelom političkog uticaja. Zbog toga svako odstupanje od očekivanih obrazaca izaziva pažnju javnosti. Međutim, upravo ta realnost pokazuje koliko je važno odvojiti pravo pojedinca na identitet od političkih manipulacija koje iz toga pokušavaju izvući poene.

U praksi, ljudi u BiH često imaju porodično, kulturno i emotivno naslijeđe koje nije jednostavno svesti na jednu jedinu etničku etiketu. Mješovite porodice, različiti lični izbori i promjene u načinu samoopisivanja nisu rijetkost. Zato je svako javno insistiranje da neko mora “dokazivati” kojem narodu pripada u suštini pokušaj da se složeni identitet svede na politički prihvatljivu formulu. Takvo pojednostavljivanje može imati ozbiljne posljedice, jer pojačava nepovjerenje i produbljuje podjele.

S druge strane, rasprave poput ove otvaraju i pitanje političke dosljednosti. Kada se jedno izjašnjavanje problematizira, a drugo prešućuje, javnost s pravom postavlja pitanje da li se isti standardi primjenjuju na sve. Upravo je to i Vulić naglasila kada je upitala zašto se nacionalno izjašnjavanje pojedinaca u Federaciji BiH ne preispituje istim aršinima. Ta primjedba je tipična za politički diskurs u BiH, gdje se često ukazuje na nejednak tretman, selektivnu pravdu i različite kriterije zavisno od političkog konteksta.

Istovremeno, ovakvi događaji pokazuju i koliko je važno razlikovati kritiku javne politike od napada na privatni identitet. Ako postoji neslaganje s nečijim radom, stavovima ili političkim odlukama, to treba biti predmet argumentirane debate. Ali kada kritika pređe u ismijavanje porijekla, porodičnih veza ili nacionalnog opredjeljenja, tada se više ne radi o politici nego o napadu na dostojanstvo. Upravo na toj liniji Vulić je gradila svoju poruku podrške, ističući da žena ima pravo biti i “očeva i majčina kćerka”, kako je slikovito poručila.

Na kraju, ovaj slučaj još jednom podsjeća da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj su pitanja identiteta uvijek i društvena i politička pitanja. Zato je odgovornost javnih aktera veća nego u mnogim drugim sredinama: svaka izjava može podstaći novu polarizaciju, ali i otvoriti prostor za razumijevanje. U ovom slučaju, poruka podrške upućena Nini Bukejlović nadilazi jednu osobu i jednu funkciju. Ona se tiče prava da se sopstveni identitet bira slobodno, bez pritiska i bez javnog linča, kao i potrebe da politički život konačno više govori o radu, a manje o etiketama.