Vanjskopolitički učinak Trojke: između lobiranja, tihe diplomatije i pitanja konkretnih rezultata
Predizborni i postizborni ciklusi u Bosni i Hercegovini gotovo uvijek otvaraju isto pitanje: šta su stvarni rezultati političkih aktera kada se podvuče crta? U slučaju stranaka okupljenih oko Trojke, koja je u proteklom mandatu nosila značajan dio vlasti na državnom nivou, ta pitanja postaju još osjetljivija jer se odnose na oblast u kojoj se očekuju najvidljiviji pomaci — vanjsku politiku.
Upravo tu se, barem prema javnim raspravama i političkim ocjenama, najviše osjeti razlika između onoga što je najavljivano i onoga što je zaista ostvareno.
Dok su predstavnici političkih struktura iz manjeg bh. entiteta posljednjih godina nastupali agresivno, uz snažnu mrežu međunarodnih kontakata i višemilionske lobističke aranžmane, probosanski blok je često djelovao reaktivno i rascjepkano.
Takav dojam se posebno vezuje za stranke Trojke — Socijaldemokratsku partiju BiH, Narod i pravdu i Našu stranku — koje su, iako formalno pozicionirane na strani državnih interesa, u praksi često ostavljale utisak da kaskaju za političkim tempom koji je nametao Milorad Dodik i njegov SNSD. To kaskanje nije samo stvar komunikacije, nego i šireg političkog kapaciteta da se vodi ozbiljna državna politika.
Lobiranje kao političko oružje
Od 2022. godine u javnosti se intenzivno govori o lobiranju koje dolazi iz Republike Srpske i o pokušajima da se u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim međunarodnim centrima moći oblikuje povoljnija percepcija politike SNSD-a. Taj pristup je vidljiv, sistematičan i skup. S druge strane, odgovor institucija Bosne i Hercegovine i stranaka koje su imale odgovornost u izvršnoj vlasti često je bio spor, nejasan ili nedovoljno koordinisan.
To je stvorilo dojam da se državna politika ne vodi strateški, nego kroz ad hoc reakcije na poteze političkih protivnika.
Posebnu pažnju privuklo je djelovanje Ministarstva vanjskih poslova BiH, na čijem je čelu Elmedin Konaković. U javnim nastupima on je govorio o lobističkim grupama kao o legitimnom instrumentu vanjske politike, ali je naglašavao i da BiH mora naučiti raditi svoj posao bez prevelikog oslanjanja na posrednike.
Međutim, naknadni angažman organizacije Bosnian American Alliance i firme Continental Strategy otvorio je dodatna pitanja o tome koliko su takvi aranžmani učinkoviti, koliko koštaju i na osnovu kojih kriterija se biraju partneri koji bi trebali predstavljati interese države u inostranstvu.
Kada javnost vidi da jedna institucija formalno dobije uslugu bez naknade, a da se istovremeno pojavi angažman druge firme koja mjesečno košta desetine hiljada dolara, sasvim logično nastaje sumnja u transparentnost i stvarni domet cijelog procesa. Nije sporno da se moderna diplomatija oslanja i na lobiranje, ali jeste sporno kada se ne zna koji su konkretni ciljevi, mjerljivi rezultati i dugoročni efekti.
U međunarodnoj politici nije dovoljno samo imati kontakte; potrebno je imati i jasnu strategiju, konzistentnu poruku i državničku disciplinu.
Konaković, opozicija i politička kalkulacija
Elmedin Konaković je u više navrata davao izjave koje se mogu tumačiti kao pokušaj balansiranja između vlasti i buduće opozicione pozicije. U političkom smislu, to nije neuobičajeno: mnogi lideri već tokom mandata počinju razmišljati o narednom izbornom ciklusu. Ipak, kod bh. političara takva kalkulacija često izgleda kao izbjegavanje pune odgovornosti.
Ako se zna da su SNSD i HDZ političke strukture koje imaju čvrste i dugoročne ciljeve, onda je jasno da bi probosanski blok morao nuditi više od povremenih izjava i kratkoročnih medijskih nastupa.
Suštinsko pitanje nije samo hoće li Trojka ostati na vlasti ili preći u opoziciju, nego da li je tokom mandata uspjela ostaviti institucionalni trag. Ako je rezultat svega nekoliko sporazuma, nekoliko posjeta i nekoliko konferencija za medije, onda je teško govoriti o uspješnoj vanjskoj politici. Državni posao zahtijeva kontinuitet, a ne povremene nastupe koji završavaju u političkoj dnevnoj štampi bez dubljeg efekta.
U tom smislu, kritike da je riječ o “tihoj diplomatiji” imaju težinu, jer javnost rijetko vidi jasne ishode takvog djelovanja.
Sabina Ćudić i politička vidljivost bez izvršne moći
Posebno se u međunarodnom kontekstu spominje djelovanje Sabine Ćudić iz Naše stranke. Njeno prisustvo u evropskim institucijama, uključujući rad u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope i kontakte unutar evropskih liberalnih krugova, često je predstavljano kao važan diplomatski resurs. Međutim, kritičari ističu da je riječ prije svega o političkoj vidljivosti, a manje o konkretnim rezultatima koji bi bili mjerljivi za Bosnu i Hercegovinu.
Drugim riječima, prisustvo na međunarodnoj sceni nije samo po sebi dokaz uspjeha.
To je posebno važno u zemlji u kojoj se vrlo često miješaju parlamentarni angažman, partijska promocija i stvarna državna odgovornost. Sabina Ćudić, kao i drugi zastupnici koji nisu imali izvršne funkcije, mogu imati značajnu ulogu u oblikovanju narativa, ali njihov stvarni utjecaj ostaje ograničen ako ne postoji širi institucionalni mehanizam koji može pretvoriti političke kontakte u konkretne međunarodne koristi.
U slučaju Naše stranke, loš izborni rezultat dodatno hrani percepciju da međunarodna aktivnost sama po sebi ne znači i unutrašnju političku snagu.
Bećirović i Cvijanović: dvije različite diplomatske logike
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović često je prisutan na međunarodnim adresama, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i evropskim centrima moći. Njegov politički profil gradi se na snažnom državotvornom diskursu i insistiranju na očuvanju ustavnog poretka. Ipak, u javnosti se rijetko pojavljuju detaljni izvještaji o tome šta je konkretno postignuto njegovim posjetama, osim općih poruka podrške Bosni i Hercegovini.
Takva podrška jeste važna, ali sama po sebi ne rješava duboke političke krize u zemlji.
Nasuprot tome, Željka Cvijanović iz SNSD-a djeluje u skladu s dugoročnom strategijom svoje političke opcije. Dok Bećirović pokušava artikulisati državne interese, Cvijanović u međunarodnom prostoru zastupa interese manjeg bh. entiteta, često kroz poruke koje su u koliziji s državnim ciljevima Bosne i Hercegovine. Zato se u političkim analizama sve češće tvrdi da ona može postati prihvatljivija figura za određene međunarodne krugove, pa i eventualna nasljednica Milorada Dodika u stranačkoj hijerarhiji.
Takva mogućnost pokazuje koliko je važno razumjeti da međunarodna reputacija nije isto što i unutrašnja državna lojalnost.
Šta Bosni i Hercegovini zapravo treba?
U svim ovim raspravama najvažnije ostaje pitanje: šta Bosna i Hercegovina dobija od vlasti koja se oslanja na individualne istupe, fragmentirane nastupe i kampanjske diplomatske akcije? Ako je cilj očuvanje ustavnog poretka, suvereniteta i teritorijalnog integriteta, onda je nužna jedinstvena i dugoročna strategija. Ta strategija mora uključivati koordinaciju Predsjedništva, Vijeća ministara, ministarstava, ambasada i parlamentarnih tijela. Bez toga, država ostaje u defanzivi, dok protivnici koriste svaki institucionalni vakuum.
Vanjskopolitički uspjeh se ne mjeri brojem sastanaka, fotografija ili izjava za medije. On se mjeri sposobnošću da se u važnim međunarodnim centrima moći izgradi kredibilitet, da se spriječe štetni narativi i da se osiguraju podrška i zaštita državnih interesa. U Bosni i Hercegovini se, međutim, često stiče utisak da se više energije troši na međusobno političko nadmudrivanje nego na stvaranje ozbiljne državne platforme.
Upravo zato svaki novi mandat nosi isto staro upozorenje: bez koordinacije i jasnih ciljeva, međunarodna politika ostaje samo skup dobro upakovanih, ali kratkotrajnih gesti.
Na kraju, pitanje koje ostaje otvoreno nije samo ko će formirati novu vlast, nego hoće li buduća vlast konačno govoriti jednim državnim glasom. U zemlji koja je stalno izložena vanjskim pritiscima i unutrašnjim blokadama, to nije luksuz nego nužnost. Ako političke stranke žele da njihova vanjska politika bude prepoznata kao ozbiljna, onda moraju preći put od deklarativnog patriotizma do mjerljivih rezultata.
A to je, u bosanskohercegovačkim prilikama, i dalje najveći test svih vlasti.
