Sjednica NSRS koja je privukla veliku pažnju javnosti donijela je novo zaoštravanje političke retorike u Republici Srpskoj. U centru zbivanja našao se bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik, čije su uvrede na račun više opozicionih predstavnika obilježile raspravu, ali i najava referenduma zakazanog za 25. oktobar. Poslanik Liste za pravdu i red Đorđe Vučinić ocijenio je da se Dodik ponaša poput „ranjene zvijeri pred izdisaj“, sugerirajući da je riječ o političaru u padu čiji su, kako tvrdi, šatorski maniri na odlasku. U tom ozračju, opozicija nije podržala odluku o referendumu, dok je Vučinić insistirao da je ključno zadržati jedinstvo opozicionog bloka u ovoj, kako je nazvao, političkoj krizi.
Prema Vučiniću, atmosfera na sjednici dodatno je pogoršana teškim diskvalifikacijama na račun lidera Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića, ali i predstavnika PDP-a Igora Crnadka, te samog Vučinića. On je naglasio da se, iako su se mnogi ismijavali „glupostima“ izgovorenim tokom rasprave, ne smije potcijeniti ozbiljnost otvorenih prijetnji i poziva na linč, naročito prema Vukanoviću. Po njegovom sudu, takav čin zahtijeva reakciju nadležnih institucija – policije i tužilaštva – kako bi se zaštitila sigurnost i integritet političkog djelovanja.
U političko-proceduralnom smislu, najavljena odluka o održavanju referenduma predstavlja središnju tačku sukoba vlasti i opozicije. Vučinić ocjenjuje da je „nakaradno referendumsko pitanje“ koncipirano isključivo kao politički marketing, namijenjen „zamajavanju najneupućenijih i najpodložnijih manipulacijama“. Prema usvojenoj formi, građanima bi se postavilo pitanje da li prihvataju odluke „neizabranog stranca“ Christiana Schmidta, presude Suda BiH donesene protiv Dodika, kao i odluku CIK-a o oduzimanju njegovog predsjedničkog mandata. Vučinić smatra da je takvo pitanje pravno problematično jer, pozivajući se na Ustav RS (član 77), ističe da se referendum može organizovati samo o temama iz nadležnosti NSRS, a odluke CIK-a i presude domaćih pravosudnih institucija to nisu.
Za jasnoću, ključne tačke koje Vučinić naglašava su:
-
Nadležnost referenduma: Referendum se, prema članu 77 Ustava RS, može raspisati samo o pitanjima iz nadležnosti NSRS, dok presude Suda BiH i odluke CIK-a ne potpadaju pod tu nadležnost.
-
Svrha pitanja: Tvrdi da je cilj pitanja prvenstveno marketinški, kao dio kampanje za moguće vanredne izbore, a ne rješavanje stvarnih pravnih dilema.
-
Bezbednosna dimenzija: Prijetnje i uvredljivi napadi tokom sjednice ne smiju se relativizirati; o njima se, po njegovim riječima, moraju očitovati policija i tužilaštvo.
-
Jedinstvo opozicije: Opozicija je, kaže, ispravno procijenila trenutak i zadržala zajednički stav da ne učestvuje u glasanju koje smatra političkom predstavom.
Pored referenduma, skupštinska većina u NSRS usvojila je i zaključke prema kojima se odbacuje mogućnost održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS, te se od političkih aktera i pojedinaca zahtijeva da se ne prijavljuju na eventualne prijevremene izbore. Vučinić te zaključke kvalificira kao „mrtvo slovo na papiru“, tvrdeći da im je funkcija da napune propagandni prostor režimskih medija i održe tenzije kod dijela javnosti koji „ne zna tumačiti pravne stvari“. On, međutim, predviđa da će izbora ipak biti i da će na njih izaći i SNSD, ocjenjujući aktuelnu retoriku kao pokušaj da se pokaže snaga, nepokolebljivost i principijelnost, a istovremeno skrene pažnja sa kriminala, pljačke i pustoša u društvu. U ranijim istupima, Vučinić je potencijalnu smjenu Milorada Dodika i ostavku premijera RS Radovana Viškovića nazvao „pravim osvježenjem“ za entitet i njegove građane, što upotpunjuje sliku o njegovom političkom stavu prema aktuelnoj vlasti.
U kontekstu pravno-političke dinamike, Vučinićeva analiza ocrtava dva paralelna procesa. Prvi je eskalacija ličnih uvreda i verbalne agresije u parlamentu, koja, upozorava, prerasta u pitanje javne sigurnosti. Drugi je pokušaj vlasti da putem referenduma i skupštinskih zaključaka oblikuje narativ o ugroženosti volje naroda i spoljnjem nametanju odluka, pri čemu opozicija insistira na ustavnim okvirima i nadležnostima kao kriteriju za političko djelovanje. Svi ovi elementi ukazuju na duboku polarizaciju: s jedne strane, vlast pokušava mobilizirati bazu kroz izvaninstitucionalnu dramatizaciju, a s druge, opozicija nastoji zadržati argument o pravnoj neodrživosti najavljenih poteza.
Zaključno, poruka Đorđa Vučinića svodi se na procjenu da je politička dominacija Milorada Dodika ozbiljno narušena i da se u javnom prostoru sve više oslanja na agresivnu retoriku i simboličke manevre poput spornog referenduma. Po njegovom tumačenju, ključni test neće biti retorička nadmoć nego institucionalna provjera: da li će se poštovati Ustav RS (član 77), kako će reagovati policija i tužilaštvo na prijetnje i pozive na linč, te hoće li se ipak organizovati izbori na kojima će, kako kaže, učestvovati i SNSD. U tom smislu, Vučinićev narativ spaja kritiku pravne neutemeljenosti i poziv na institucionalnu odgovornost, uz poruku da je jedinstvo opozicije presudno kako bi se izbjegla daljnja politizacija i kako bi se fokus vratio na vladavinu prava i javnu sigurnost.
