Visoke plaće, različit učinak: šta pokazuje rad državnih parlamentaraca u BiH
Kako se mandat aktuelnog saziva Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine približava kraju, u javnosti se ponovo otvara tema koja redovno izaziva veliko interesovanje građana: koliko zarađuju državni parlamentarci i koliko zaista rade za novac koji dobijaju iz javnih budžeta.
Ova dilema nije nova, ali dobija dodatnu težinu u periodima kada se sumiraju rezultati četverogodišnjeg mandata, posebno zato što su plate, paušali i razne naknade na državnom nivou među najvišima u odnosu na prosječne prihode stanovništva.
Prema dostupnim podacima, prosječna plaća državnog parlamentarca tokom 2025. godine iznosila je oko 6.000 KM, a kada se na to dodaju paušal, dnevnice, topli obrok, naknade za odvojeni život i druge pogodnosti, ukupna mjesečna primanja mogu dostići, pa čak i premašiti 7.700 KM.
U praksi to znači da jedan član Parlamentarne skupštine BiH može za mjesec dana primiti iznos koji je višestruko veći od prosječne bosanskohercegovačke plate, što u javnosti redovno otvara pitanje opravdanosti tolikih izdvajanja, naročito ako se uporede sa stvarnim radnim učinkom.
Podaci o isplatama dodatno pojačavaju sliku finansijskog opterećenja budžeta. U prvih devet mjeseci 2025. godine zastupnicima i delegatima Parlamentarne skupštine BiH isplaćeno je ukupno 3,65 miliona KM na ime plaća i naknada.
To je iznos koji mnogi građani doživljavaju kao posebno osjetljiv u vremenu kada su troškovi života visoki, cijene hrane, energije i stanovanja rastu, a veliki dio zaposlenih svakodnevno radi za prihode koji su daleko ispod onoga što zarađuju izabrani predstavnici vlasti.
Za bolju perspektivu, dovoljno je uporediti ove iznose s prosječnom neto plaćom u Bosni i Hercegovini. U junu ove godine prosječna plata iznosila je 1.706 KM, što znači da mjesečna primanja državnog parlamentaraca od oko 7.700 KM odgovaraju onome što prosječan radnik zaradi za više od četiri mjeseca.
Takvo poređenje samo po sebi ne govori sve o kvalitetu parlamentarnog rada, ali jasno pokazuje koliki je jaz između javnih funkcija na državnom nivou i standarda većine građana koji te funkcije finansiraju kroz poreze i doprinose.
Statistika aktivnosti otvara nova pitanja
Osim visine primanja, u fokusu su i podaci o konkretnoj aktivnosti pojedinih parlamentaraca. Na zvaničnoj stranici Parlamentarne skupštine BiH, u rubrici koja prati govore, izlaganja i inicijative, zabilježene su velike razlike među zastupnicima i delegatima. Kod Marinka Čavare u aktuelnom sazivu, prema dostupnim podacima, nije evidentirana nijedna inicijativa, što je izazvalo dodatna pitanja o tome kako se mjeri politička aktivnost i koliko je ona vidljiva javnosti.
S druge strane, platforma Parlametar pokazuje da je HDZ-ov Predrag Kožul imao četiri pitanja i inicijative, dok je SNSD-ov Miroslav Vujičić imao pet pitanja. Isti broj pitanja evidentiran je i kod Elvisa Hodžića iz NES-a. Za SNSD-ovog Obrena Petrovića, prema istim podacima, nema evidentiranih obraćanja, dok kod SDA-ovog Amora Mašovića nisu zabilježena pitanja i inicijative.
Ove brojke same po sebi ne daju potpunu sliku o radu svakog pojedinca, ali ipak ukazuju na to da je aktivnost u zakonodavnom tijelu veoma neujednačena.
Šta znači „prespavani mandat“?
Politolog Tarik Kapetanović smatra da se za dio parlamentaraca može govoriti o svojevrsnom „prespavanom mandatu“. Njegova ocjena oslanja se na činjenicu da neki izabrani zvaničnici tokom cijelog mandata ostanu gotovo nevidljivi u javnom prostoru, bez ozbiljnijih inicijativa, bez aktivnog učešća u raspravama i bez vidljivog traganja za rješenjima koja bi mogla koristiti građanima. Prema njegovom mišljenju, upravo tu nastaje problem povjerenja između birača i izabranih predstavnika.
Kapetanović upozorava da je teško opravdati javnu funkciju u kojoj nema jasne obaveze prema rezultatima. „Zamislite posao na kojem nemate klasičnog šefa, niko vas svakog jutra ne pita gdje ste, nemate normu, niko vam ne broji koliko ste zadataka završili, a plata i naknade uredno dolaze“, poručio je on, dodajući da se takav model teško može braniti pred građanima koji svakodnevno rade pod mnogo strožim uslovima i daleko većim pritiskom.
Ipak, ovaj stručnjak naglašava da parlamentarni rad nije moguće procjenjivati isključivo prema broju postavljenih pitanja ili podnesenih inicijativa. Parlamentarna praksa podrazumijeva mnogo više od statistike: rad u odborima, pregovore među klubovima, pripremu amandmana, usklađivanje zakonskih prijedloga, prisustvo sjednicama i učešće u procedurama koje nisu uvijek odmah vidljive javnosti. Zato se, kako ističe, mora biti oprezan pri donošenju konačnog suda samo na osnovu javno dostupnih brojki.
Međutim, problem postaje ozbiljan kada godine prolaze bez vidljivih rezultata, bez značajnih zakonodavnih pomaka i bez osjećaja da pojedini parlamentarci zaista zastupaju interese onih koji su ih birali. Tada se, prema Kapetanoviću, stvara utisak da mandat postoji više kao formalnost nego kao obaveza, a upravo to dodatno narušava povjerenje građana u institucije.
Odgovornost prema javnom novcu i povjerenju građana
U demokratskim sistemima visoke plate same po sebi nisu problem ako su praćene rezultatima, transparentnošću i jasnom odgovornošću. Međutim, u društvu poput bosanskohercegovačkog, gdje je povjerenje u institucije ionako krhko, svaka informacija o visokim primanjima bez adekvatnog učinka postaje politički i društveno osjetljiva tema. Građani očekuju da javne funkcije nose i javnu odgovornost, a ne samo privilegije.
Posebno je važno da se ne gubi iz vida činjenica da se sredstva za plate i naknade parlamentaraca obezbjeđuju iz budžeta, odnosno iz novca poreznih obveznika. Zbog toga pitanje nije samo koliko ko prima, nego i šta za taj novac dobija država i njeni građani.
Ako zakonodavna institucija ne proizvodi dovoljno zakona, ne otvara ključna društvena pitanja i ne pokazuje energiju koja se očekuje od najvišeg predstavničkog tijela, onda je logično da se javnost pita da li je sistem postavljen na način koji zaista motiviše rad ili samo formalno nagrađuje funkciju.
U godinama kada se približava kraj jednog mandata, takva poređenja postaju još važnija. Ona ne služe samo da bi se ukazalo na pojedince, nego i da bi se otvorila šira rasprava o kvalitetu parlamentarne kulture, kriterijima odgovornosti i načinu na koji se vrednuje rad izabranih dužnosnika.
U tom smislu, priča o platama i aktivnosti državnih parlamentaraca nije samo pitanje brojeva, nego i pitanje funkcionisanja demokratije, odnosa prema javnom novcu i poštovanja prema građanima koji očekuju rezultate, a ne samo mandate.
