Uvod:
U trenutku kada je država Bosna i Hercegovina morala potvrditi svoj autoritet, dogodilo se suprotnо – pravosudni sistem je pokazao slabost i ispostavio se kao instrument političkih igara. Cijeli slučaj s Miloradom Dodikom, optuženim za rušenje ustavnog poretka, poslužio je kao pokazni primjer nedosljednosti i selektivne primjene zakona. I dok je Dodik mjesecima odbijao ročišta, objavljivao protivustavne zakone i potkopavao institucije, pravosuđe je na kraju pristalo na ritual koji više liči na kompromis nego na pravni postupak.
Razrada:
Čitavu priču obilježili su dramatični kontrasti:
-
Ročište protiv Dodika trajalo je samo 5 minuta i 10 sekundi, zaključno s poništavanjem mjere pritvora bez bilo kakve transparentnosti.
-
Istovremeno, pravosudni organi postupili su ekspresno kada je optužena kantonalna ministrica A. Mesihović – uz 2 mjeseca pritvora, javno hapšenje uz filmski spektakl, prisustvo dugih cijevi i lisica.
Ovaj poređenje jasno ukazuje na dubinsku nesrazmjeru u tretmanu pravosudnog sistema. Dok se protiv političkih neistomišljenika postupalo žustro i javno, Dodik je dočekan s diskretnom ceremonijom, bez medijskih napisa i suđenja u očima javnosti. Transparentnost, temeljna vrlina pravne države, ovdje je brutalno ignorirana.
Dalje, način na koji su Sud i Tužilaštvo postupili dodatno je kompromitirao njihov status:
-
Zatvorena vrata – ni građanstvo ni mediji nisu mogli prisustvovati saslušanju.
-
Zajedničko saopštenje – spoj uloge optužbe i sudskog tijela, što izaziva opravdane sumnje u nezavisnost i odvojenost ovlaštenja.
-
Detalji dogovora – Dodik je pristupio po unaprijed utvrđenim uslovima, uz garanciju da neće biti pritvoren, te je pritvor ukinut bez ozbiljnog pravnog razmatranja.
Ovakav slijed događaja šalje jasnu poruku:
-
Oni sa dovoljno političke moći mogu izbjeći posljedice.
-
U isto vrijeme, obični građani i slabiji pojedinci su izloženi represivnoj sili države.
-
Pravda se ne primjenjuje jednako, već selektivno, prema stranačkim i političkim interesima.
Također, ugled države dodatno je ojačan – za Dodika je ostavljeno da se pojavi pred Tužilaštvom nakon javnog štrajka u vezi s američkim diplomacijama i zabranom diplomatskih akcija; istovremeno, diplomate su osumnjičene i zloupotrebljavane, bez ozbiljnih reakcija sa strane državnih organa.
Zaključak:
Na kraju, ostaje gorak ukus nepravde i razočaranja. Pravosuđe BiH nije pokazalo hrabrost niti dosljednost. Umjesto toga, omogućilo je političkom vođi da izigra državu, iskoristi institucije za svoje ciljeve i demonstrira nadmoć nad moralnim i zakonskim okvirima. Dodikov “petominutni susret” s pravosuđem nije bio pobjeda institucija, već politička kapitulacija. Institucije su se pretvorile u prodajne alate, a država je pretrpjela udarac koji će odjekivati dugo nakon što zaboravimo ovu farsu.
Postavlja se pitanje za budućnost:
-
Tko će sada stati pred Dodika i zahtijevati poštivanje zakona?
-
Imamo li uopće povjerenje da pravosudni sistem može kazniti najmoćnije, a ne samo marginalce?
-
Ako je ova faza bila “proba puzajuće secesije”, šta nas čeka sljedeće?
Dok se pravosuđe nije usudilo izboriti za sebe, ostaje sumnja da ga više ne možemo ni očekivati da brani državu – a samim tim, i građane.
U svjetlu cijele situacije, naročito zabrinjava način na koji su državne institucije same sebe obesmislile. Umjesto da zaštite princip pravne jednakosti, Sud i Tužilaštvo BiH su se povinovali političkoj volji i dopustili da optuženi, koji mjesecima nije poštovao zakonske procedure, diktira uslove svog pojavljivanja. Odsustvo ikakve simbolične ozbiljnosti, čak i kroz formu, kao što je privremeni pritvor ili minimalno proceduralno poštivanje, samo je produbilo osjećaj javnosti da zakoni u Bosni i Hercegovini vrijede selektivno. U zemlji u kojoj se obični građani hapse zbog administrativnih prekršaja, činjenica da se politički vrh bez otpora kreće kroz pravni sistem – potpuno neokrznut – šalje obeshrabrujuću poruku o stanju pravde.
Još snažniji je utisak potpune demoralizacije pravosudnih struktura, koje nisu iskoristile jedinstvenu priliku da se dokažu kao nezavisne. Dok se u javnosti godinama gradi narativ o potrebi vraćanja povjerenja u pravosuđe, ovakvi slučajevi razaraju temelje bilo kakvog institucionalnog kredibiliteta. Činjenica da je ročište trajalo nešto više od pet minuta, da nije bilo prisutnih medija, da su zvanične institucije izdale zajedničko saopštenje kao da su dio iste političke mašinerije – sve to pokazuje da se pravna država nalazi u dubokoj krizi. Građanima više nije jasno ko zapravo odlučuje o pravdi: sudije, političari ili neki nevidljivi mehanizmi dogovora iza zatvorenih vrata. U tom kontekstu, ovaj slučaj nije samo poniženje države – on je ogledalo dugogodišnjeg sistemskog propadanja povjerenja u osnovne stubove vladavine prava.
