Mamdani ponovo uzburkao američku političku scenu: stav o Netanyahuu, ICC-u i granici između kritike Izraela i antisemitizma
Američki političar Zohran Mamdani ponovo je privukao veliku pažnju javnosti nakon što je u razgovoru s komičarem Theom Vonom iznio niz stavova koji se odnose na američku politiku prema Izraelu, ratu u Gazi i odnosu Washingtona prema Međunarodnom krivičnom sudu (ICC).
Njegove izjave odmah su izazvale reakcije jer se tiču jednog od najosjetljivijih pitanja u savremenoj američkoj i međunarodnoj politici: koliko daleko Sjedinjene Američke Države trebaju ići u podršci Izraelu, i da li bi trebale priznati odluke međunarodnih pravosudnih institucija čak i onda kada se one odnose na bliske saveznike.
U središtu rasprave našla se Mamdanijeva poruka da bi Sjedinjene Američke Države trebale poštovati nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji je izdao ICC. Prema njegovom mišljenju, Washington bi trebao pristupiti Sudu i prihvatiti njegove odluke kao dio međunarodnog pravnog poretka, bez obzira na to o kome se radi.
Takav stav predstavlja ozbiljan izazov dugogodišnjoj američkoj praksi, budući da SAD nisu članica ovog suda i često zauzimaju rezervisan, pa i kritičan stav prema njegovim potezima kada se oni dotiču američkih interesa ili ključnih partnera.
Podsjetimo, Međunarodni krivični sud je u novembru 2024. godine izdao naloge za hapšenje Netanyahua i bivšeg izraelskog ministra odbrane Yoava Gallanta zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Važno je naglasiti da je riječ o optužbi, a ne o presudi, te da niko nije pravno proglašen krivim dok postupak ne bude proveden do kraja.
Upravo ta pravna nijansa često se gubi u političkim raspravama, iako je presudna za razumijevanje kako funkcioniše međunarodno krivično pravo i koliko su ovakvi nalozi politički osjetljivi.
Mamdani je tokom razgovora otišao i korak dalje tvrdeći da Izrael čini genocid nad Palestincima. Takva ocjena izaziva snažne reakcije u javnosti, jer se radi o vrlo teškoj kvalifikaciji koja je predmet brojnih međunarodnih sporova, pravnih tumačenja i dubokih političkih podjela.
Jedni smatraju da je takva terminologija nužna kako bi se imenovala razmjera stradanja i razaranja, dok drugi upozoravaju da se time pojednostavljuje kompleksan sukob i unaprijed presuđuje u pitanju koje još uvijek nije konačno riješeno pred relevantnim institucijama.
Posebnu pažnju izazvao je njegov pokušaj da jasno razdvoji kritiku izraelske vlade od odnosa prema Jevrejima kao vjerskoj i etničkoj zajednici. Mamdani je naglasio da Jevreji koji žive u New Yorku ne bi trebali snositi odgovornost za postupke izraelske države, te da se politička kritika prema vlastima u Jerusalemu ne smije automatski izjednačavati s antisemitizmom.
Ova poruka dolazi u trenutku kada se u američkom javnom prostoru sve češće vodi rasprava o tome gdje prestaje legitimna politička kritika, a gdje počinje govor mržnje i diskriminacija.
Ipak, Mamdani je istovremeno poručio i da se protivi antisemitizmu te da se protiv njega treba aktivno boriti. Time je nastojao pokazati da njegova kritika izraelske politike ne proizlazi iz neprijateljstva prema Jevrejima, nego iz političkog i moralnog neslaganja s postupcima države Izrael.
Takvo balansiranje između principijelne kritike i osude mržnje postalo je sve važnije u američkom političkom diskursu, posebno u gradovima poput New Yorka, gdje žive velike jevrejske i arapsko-američke zajednice, kao i brojni građani koji imaju duboko lične veze s krizom na Bliskom istoku.
Širi politički kontekst dodatno komplikuje cijelu priču. Sjedinjene Američke Države nisu članice ICC-a, pa bi prihvatanje njegovih naloga, posebno u slučaju izraelskog premijera, značilo značajan zaokret u američkoj vanjskoj politici. Washington je decenijama gradio poseban odnos s Izraelom, zasnovan na strateškoj saradnji, vojnoj podršci i snažnom političkom savezništvu.
Zbog toga svaka sugestija da SAD trebaju postupati u skladu s međunarodnim nalogom protiv izraelskog lidera izaziva oštre reakcije ne samo među republikancima i dijelom demokrata, nego i u širem establishmentu koji takve poteze smatra rizičnim po američke interese i regionalnu stabilnost.
Istovremeno, rat u Gazi i humanitarna katastrofa koja ga prati ostaju jedno od najspornijih pitanja u američkoj politici, a debate o Izraelu sve češće postaju test za kandidate, aktiviste i javne ličnosti. Mamdani se svojim izjavama svrstava među one koji traže radikalniji preokret u odnosu SAD-a prema izraelskoj vladi i međunarodnom pravosuđu.
Njegovi stavovi stoga nisu samo komentar jednog sudskog naloga, nego i poruka o tome kakvu vanjsku politiku SAD trebaju voditi, koliko bi trebale poštovati međunarodne institucije i gdje su granice njihove dosadašnje podrške Izraelu.
Ovakve izjave gotovo uvijek otvaraju i unutrašnju američku raspravu o slobodi govora, političkoj odgovornosti i javnoj upotrebi pojmova poput genocida, okupacije i ratnih zločina. Za jedne je Mamdani glas onih koji traže dosljednost u primjeni međunarodnog prava, dok ga drugi optužuju za političku provokaciju i retoričko zaoštravanje već ionako napetih odnosa.
Bez obzira na stavove, jasno je da je uspio usmjeriti pažnju na pitanje koje će i dalje dominirati američkim političkim debatama: da li se princip međunarodne pravde primjenjuje jednako na sve, ili selektivno, zavisno od političke moći i savezništava?
U konačnici, Mamdani pokušava postaviti dvije paralelne poruke: da kritika izraelske vlade ne znači napad na Jevreje i da bi SAD trebale ozbiljnije tretirati odluke Međunarodnog krivičnog suda. Upravo ta kombinacija stavova čini njegov istup posebno značajnim u vremenu kada se rat u Gazi, ljudska prava i međunarodno pravo prelamaju kroz najviše nivoe američke politike.
Kako će javnost i političke elite odgovoriti na ovakve poruke, ostaje otvoreno pitanje koje će vjerovatno još dugo biti predmet žestokih rasprava.
Izvori: razgovor Zohrana Mamdanija s Theom Vonom; Međunarodni krivični sud (ICC).
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
