Incident ispred Skupštine Srbije: bivša sekretarka Medicinskog fakulteta priznala da je poslanicu SNS-a polila jogurtom
U Beogradu je pažnju javnosti privukao neuobičajen incident koji se dogodio 17. novembra ispred Narodne skupštine Srbije, kada je Marija Radovanović, bivša sekretarka Medicinskog fakulteta u Beogradu, priznala da je poslanicu SNS-a Lidiju Vukićević polila jogurtom. Ovaj događaj, koji je brzo odjeknuo u domaćim medijima i na društvenim mrežama, otvorio je novu raspravu o granicama političkog protesta, javnog izražavanja nezadovoljstva i načinu na koji se u Srbiji posljednjih godina vodi politički dijalog.
Radovanović je u razgovoru za Danas objasnila da njen postupak nije bio unaprijed planiran, nego da je, kako kaže, reagovala u afektu, pod snažnim utiskom političkih i društvenih događaja u zemlji. Prema njenim riječima, nije otišla ispred parlamenta s namjerom da napravi incident, već je jogurt imala kod sebe kao dio doručka. Međutim, ono što je počelo kao svakodnevna namirnica završilo je kao simbol nezadovoljstva, ali i kao predmet brojnih komentara, od osude do ironije.
Posebnu pažnju izazvalo je njeno objašnjenje da je jogurt, osim što je poslužio kao sredstvo ispoljavanja bijesa, “pun proteina i dobar za njegu kose”. Ta rečenica je istog trenutka postala dio šireg medijskog i društvenog odjeka, jer je incidentu dala gotovo satiričan ton, iako je njegova suština daleko ozbiljnija. Naime, bez obzira na neobično obrazloženje, ostaje činjenica da je riječ o fizičkom činu usmjerenom prema izabranoj političkoj predstavnici, što je izazvalo pitanja o granicama političkog aktivizma i lične odgovornosti.
Politička poruka ili afektivna reakcija?
Radovanović tvrdi da incident nije bio planirani politički performans, nego impulsivna reakcija na, kako navodi, niz događaja koje smatra neprihvatljivim. Kao razloge za svoj postupak navela je nezadovoljstvo odnosom vlasti prema tragediji u Novom Sadu, zatim sumnje u izborni proces i druge političke i društvene poteze koji su, prema njenom mišljenju, pokazatelj dubokih problema u srbijanskom javnom životu. Time je pokušala objasniti motiv, ali ne i opravdati način na koji je nezadovoljstvo izraženo.
Ovaj slučaj ponovo je otvorio staro pitanje: gdje je granica između legitimnog protesta i nedopustivog ponašanja? U demokratskom društvu, građani imaju pravo da kritikuju vlast, protestuju, postavljaju neugodna pitanja i traže odgovore. Međutim, polijevanje bilo kojeg političkog protivnika, bez obzira na stavove koje zastupa, nije prihvatljiv oblik političke komunikacije. Takav čin ne doprinosi raspravi, nego je prebacuje iz sfere argumenta u sferu poniženja i fizičkog uznemiravanja.
Prema navodima koje je iznijela Lidija Vukićević, nije riječ samo o polijevanju jogurtom, već i o navodnom čupanju i povlačenju za kaput. Radovanović je, međutim, to odlučno negirala, insistirajući da do takvog fizičkog kontakta nije došlo. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, javnost je ostala podijeljena između onih koji su incident doživjeli kao izraz revoltiranosti građana i onih koji ga vide kao nedopustiv presedan koji ne smije biti normaliziran bez obzira na politički kontekst.

Reakcija organizacije Pištaljka i prekid saradnje
Dodatnu dimenziju cijeloj priči dala je reakcija organizacije Pištaljka, čiji su advokati ranije zastupali Mariju Radovanović u radnom sporu nakon što je prijavila nepravilnosti na Medicinskom fakultetu. Nakon incidenta ispred Skupštine, organizacija je saopćila da joj otkazuje punomoć, obrazlažući da takvo ponašanje nije u skladu s vrijednostima koje zastupaju. Taj potez pokazuje da sporni čin nije izazvao samo političku polemiku, nego i profesionalne posljedice za osobu koja je do tada bila percipirana kao neko ko se borio protiv nepravilnosti kroz institucionalne i pravne kanale.
Odluka Pištaljke ukazuje na važnu činjenicu: javna podrška određenim oblicima borbe za pravdu ne znači automatsko odobravanje svakog postupka osobe koju se zastupa ili podržava. U tom smislu, organizacije koje rade na pitanjima transparentnosti, borbe protiv zloupotreba i zaštite prijavitelja nepravilnosti često moraju voditi računa ne samo o pravnim aspektima slučaja, već i o etičkom okviru svog djelovanja. Kada jedna javna akcija pređe u fizički incident, to može promijeniti i način na koji je javnost doživljava, ali i odnos onih koji su ranije pružali institucionalnu ili stručnu podršku.
Širi politički i društveni kontekst u Srbiji
Iako se na prvi pogled može činiti da je riječ o izolovanom i gotovo bizarnom incidentu, ovaj događaj se ne može posmatrati van šireg političkog ambijenta u Srbiji. Posljednjih godina javni prostor je opterećen dubokim podjelama, nepovjerenjem u institucije, čestim optužbama za izborne nepravilnosti, kao i pojačanim tenzijama oko odgovornosti vlasti za različite društvene i političke potrese. U takvom ambijentu, čak i jedan neobičan čin poput polijevanja jogurtom dobija mnogo šire značenje od samog fizičkog postupka.
Međutim, upravo zato je važno praviti razliku između kritike sistema i napada na pojedinca. Građani imaju pravo da izraze nezadovoljstvo, da traže političku odgovornost, da insistiraju na istragama i javnom objašnjenju odluka vlasti. Ali institucionalna kriza se ne rješava simboličnim nasiljem, nego pritiskom javnosti, pravnim postupcima, medijskim nadzorom i političkom mobilizacijom. Ako se društvo navikne da se frustracija iskaljuje fizičkim gestovima, tada se prostor demokratske debate dodatno sužava.
Zato je ovaj slučaj više od anegdote o jogurtu i frizuri. On pokazuje koliko je u savremenom političkom životu tanko tlo između satire, protesta i neprihvatljivog ponašanja. Dok jedni u svemu vide duhovitu, gotovo kafansku scenu, drugi upozoravaju da se iza takvih gestova krije opasna normalizacija agresije. U društvu koje se suočava s brojnim otvorenim pitanjima, od odgovornosti za tragedije do integriteta izbora, javna rasprava treba ostati čvrsto u okvirima argumenta, a ne impulsivnog fizičkog obračuna.
Na kraju, slučaj Marije Radovanović i Lidije Vukićević ostaje primjer kako jedan neobičan čin može postati simbol šire društvene nervoze. Iako je jogurt u ovoj priči postao neočekivani rekvizit političkog nezadovoljstva, suština problema ostaje mnogo ozbiljnija: kako u polarizovanom društvu voditi borbu za odgovornost bez prelaska granice koja vodi u ponižavanje i uznemiravanje drugih. U tom smislu, javna poruka ovog događaja trebalo bi da bude jasna: kritika vlasti je nužna, ali fizički napad nije legitimna forma otpora.
Izvori: Danas, 17. novembar 2026. – intervju s Marijom Radovanović; FoNet, 17. novembar 2026. – izjava Radovanović; Pištaljka, 17. novembar 2026. – saopćenje o otkazivanju punomoći. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati, a sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.













