Kadija Muhamed ibn Abdul-Baki el-Ensari el-Bezzar, poznat i kao kadija El-Māristani, bio je veliki učenjak u oblasti hadisa, a njegova priča koja se prenosila kroz generacije ostala je kao primjer izuzetne vjernosti, povjerenja i Božijeg određenja (kadera). Ova priča, ispričana i zabilježena od strane mnogih historičara, nosi u sebi duboku pouku o vjeri, moralu i Allahovom planu za svakog čovjeka.
Muhamed ibn Abdul-Baki našao se jednom prilikom u Mekki tokom sezone hadždža, kada ga je sudbina dovela u vrlo težak položaj – ostao je bez novca i nije imao ni dovoljno da kupi sebi hranu. Glad ga je natjerala da izađe iz Harema Ka’be u potrazi za hranom ili bilo čime što bi moglo utažiti njegovu glad. Dok je hodao ulicama Mekke, njegov pogled je pao na zavežljaj od crvene svile, ostavljen na zemlji. Kada ga je otvorio, vidio je skupocijenu bisernu ogrlicu, čija je vrijednost bila procijenjena na 50.000 zlatnika. Iako je bio gladan i bez ikakvih sredstava, Muhamed je odlučio da vrati ovu ogrlicu njenom vlasniku.
Vraćajući se prema Haremu Ka’be, naišao je na starca koji je glasno tražio izgubljeni zavežljaj od crvene svile i nudio nagradu od 50 zlatnika onome ko ga pronađe. Kada je Muhamed prišao starcu i upitao ga o sadržaju zavežljaja, starac je opisao bisernu ogrlicu koja se nalazila unutra, potvrdivši tako da je upravo on vlasnik. Muhamed je odmah vratio zavežljaj, odbijajući uzeti ponuđenu nagradu, rekavši da je to učinio isključivo radi Allahovog zadovoljstva, a ne zbog materijalne nagrade. Iako je bio u velikoj potrebi, njegova vjera i moralna čistoća nisu mu dozvolili da uzme ni najmanji iznos za ono što je smatrao svojom dužnošću.
Nakon ovog događaja, Muhamed je odlučio napustiti Mekku i pokušati pronaći sreću negdje drugo. Ukrcao se na lađu, ali ga je zadesila oluja koja je uništila lađu i dovela ga na rub života. Allahovom voljom, Muhamed se spasio, držeći se za dasku koja ga je nosila sve do obale. Iscrpljen i bez ikakvih sredstava, pronašao je utočište u džamiji na nepoznatom mjestu. Tamo su ga dočekali lokalni muslimani, koji su ga nahranili i ponudili mu odjeću. Saznavši da traže imama i učitelja za svoju džamiju, Muhamed je pristao na tu ponudu, postavši tako imam i muallim djece u tom mjestu.
Nakon što se već udomaćio u novom mjestu, lokalni džematlije su mu ponudili brak s djevojkom iz njihovog mjesta koja je bila jetim. Prihvatio je prijedlog, ali je zatražio da vidi djevojku prije nego što donese konačnu odluku. Kada je djevojka ušla u sobu, Muhamed je bio iznenađen vidjevši na njenim grudima bisernu ogrlicu – istu onu koju je pronašao i vratio u Mekki. Iznenađenje je bilo toliko da nije mogao skrenuti pogled s ogrlice, što je djevojku rastužilo, misleći da on ne želi nju, već samo gleda u njen nakit.
Kada su mu džematlije prenijele njene riječi, Muhamed im je ispričao cijelu priču o ogrlici. Na njegovo iznenađenje, saznao je da je djevojka kćerka onog starca kojem je vratio ogrlicu. Starac je, nakon povratka s hadždža, neumorno molio Allaha da uda svoju kćer za mladića koji je pokazao takvu čestitost i poštenje. Iako je starac u međuvremenu preminuo, Allah je uslišio njegovu dovu, dovevši Muhameda u ovo mjesto kako bi se oženio njegovom kćerkom.
Ova nevjerojatna priča pokazuje kako Allah, u svojoj beskrajnoj mudrosti, vodi sudbinu svojih robova na načine koje oni često ne mogu ni zamisliti. Pouka iz ove priče je jasna: vjera, moral i povjerenje u Allahovu pravdu i milost donose nagrade koje nadilaze ovozemaljske granice. Sudbina Muhameda ibn Abdul-Bakija postala je dokaz da Allah uvijek nagrađuje one koji se drže vrlina i poštenja, čak i kada su suočeni s najvećim iskušenjima.
