Sudski postupak u Maastrichtu otvara teško pitanje dugogodišnjeg porodičnog zlostavljanja i pravde preko granica
Pred sudom u nizozemskom gradu Maastrichtu vodi se postupak protiv 64-godišnjeg državljanina Bosne i Hercegovine, koji je optužen za višegodišnje seksualno zlostavljanje vlastite kćerke. Riječ je o slučaju koji je, prema navodima iz sudskih spisa i izvještaja medija, potresao i nizozemsku i bosanskohercegovačku javnost zbog težine optužbi, dugog vremenskog perioda u kojem su navodno trajale, ali i činjenice da se osumnjičeni trenutno nalazi van Nizozemske.
Prema iskazu danas 38-godišnje žene, zlostavljanje je, kako tvrdi, počelo kada je imala svega 15 godina. Prvi navodni događaj desio se tokom porodičnog odmora u Španiji, nakon čega su se, prema njenim tvrdnjama, slični incidenti nastavili i u godinama koje su uslijedile, na više lokacija u Nizozemskoj. Optužbe obuhvataju period od približno 12 do 13 godina, a posljednji događaj, prema njenom iskazu, dogodio se kada je imala 27 godina.
Ovaj predmet posebno privlači pažnju jer se ne radi samo o navodima o nasilju, nego i o priči o dugotrajnom strahu, porodičnoj šutnji i kasnom prijavljivanju. Žena je, prema dostupnim informacijama, prijavu protiv oca podnijela prije otprilike dvije godine, što dodatno otvara pitanje zašto mnoge žrtve porodičnog i seksualnog nasilja godinama ne uspijevaju ili ne smiju govoriti o onome što su preživjele.
U takvim slučajevima često se prepliću emocionalna zavisnost, stid, strah od osvete, ali i nedostatak povjerenja u institucije.
Optuženi nije prisustvovao ročištu
Sudski postupak je otvoren 13. oktobra 2026. godine, ali se optuženi nije pojavio na ročištu. Prema medijskim navodima, izostao je i njegov branilac, što je dodatno zakomplikovalo početak procesa. Iz dostupnih informacija proizlazi da se muškarac nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje se vratio nakon života u Nizozemskoj. Zbog toga je tužilaštvo pokušalo stupiti s njim u kontakt telefonom i putem pošte, ali saslušanje još nije provedeno.
Sud je, prema izvještajima, zauzeo stav da optuženom treba omogućiti da se izjasni o teškim optužbama koje mu se stavljaju na teret. To je važno ne samo zbog procesnih pravila, nego i zbog osnovnog načela pravičnog suđenja.
U krivičnim postupcima, naročito onima koji se odnose na ozbiljna krivična djela, sud mora osigurati da i tužilaštvo i odbrana imaju priliku iznijeti svoje argumente, dok se istovremeno čuva integritet postupka i prava navodne žrtve.
Zbog činjenice da je optuženi izvan Nizozemske, razmatra se mogućnost da bude saslušan u Bosni i Hercegovini, nakon čega bi se postupak u Nizozemskoj mogao nastaviti. Takva rješenja nisu neuobičajena u predmetima s međunarodnim elementom, ali zahtijevaju složenu saradnju između pravosudnih organa dvije države. Potrebno je uskladiti pravne procedure, omogućiti prikupljanje iskaza i sačuvati valjanost dokaza, što u praksi često traje mjesecima, pa i godinama.
Zašto žrtve često godinama šute?
Jedan od najvažnijih aspekata ovog slučaja jeste pitanje dugotrajne šutnje žrtve. Strah od nasilja i posljedica prijavljivanja često je presudan razlog zbog kojeg osobe koje su preživjele zlostavljanje godinama ne progovaraju. U porodičnim slučajevima situacija je još složenija, jer počinilac nije nepoznata osoba izvan kruga povjerenja, nego član porodice koji ima moć, autoritet ili emocionalni uticaj nad djetetom.
Stručnjaci za nasilje nad djecom godinama upozoravaju da se zlostavljanje u porodici često odvija u zatvorenom prostoru, daleko od očiju javnosti, te da se žrtve osjećaju izolirano i bespomoćno. Djeca ne razumiju uvijek da je ono što im se dešava neprihvatljivo ili krivično, a kada odrastu, suočavaju se s dodatnim teretom: sjećanjima, sramom i strahom da im niko neće vjerovati.
U takvim okolnostima prijava se nerijetko desi tek mnogo godina kasnije, kada osoba stekne dovoljno snage ili podrške da ispriča svoju priču.
Upravo zato ovakvi predmeti podsjećaju koliko je važno da sistem prepozna rane znakove nasilja. Škole, socijalne službe, zdravstvene ustanove i policija imaju važnu ulogu u otkrivanju i reagovanju na sumnje na zlostavljanje. Kada se radi o maloljetnicima, svaka sumnja mora biti shvaćena ozbiljno, jer posljedice dugotrajnog zanemarivanja mogu biti duboke i trajne, ne samo psihološki nego i društveno.
Međudržavna saradnja i pravo na pravično suđenje
Ovaj slučaj dodatno pokazuje koliko je važno da pravosudni organi različitih država sarađuju kada optuženi živi van zemlje u kojoj se vodi postupak. Međunarodna pravna pomoć omogućava da se određene procesne radnje obave i preko granice, ali takvi postupci zavise od sporazuma, rokova, administrativnih procedura i dostupnosti svih uključenih strana.
To može predstavljati izazov, naročito kada je potrebno brzo reagovati u predmetima koji se odnose na osjetljive i traumatične događaje iz prošlosti.
Istovremeno, važno je naglasiti da optuženi, kao i u svakom drugom krivičnom postupku, ima pravo na pretpostavku nevinosti dok njegova odgovornost ne bude utvrđena pravosnažnom presudom. To načelo predstavlja temelj pravne države i štiti svakog pojedinca od neopravdane osude.
Međutim, jednako je važno da se navodna žrtva ne ostavi bez institucionalne zaštite i da se slučaj ispita temeljito, zakonito i bez odgađanja koje bi moglo ugroziti dokazni materijal ili psihološko stanje svjedoka.
U praksi, predmeti ovakve vrste često su izuzetno složeni jer se oslanjaju na iskaze, dokumentaciju i posredne dokaze, posebno kada je od navodnih događaja prošlo mnogo vremena. To ne umanjuje ozbiljnost optužbi, ali sudu nameće obavezu da pažljivo procijeni svaki detalj, izbjegavajući preuranjene zaključke.
Upravo zbog toga se u međunarodnim predmetima često insistira na detaljnom saslušanju svih strana i provjeri svih okolnosti, kako bi konačna odluka bila zasnovana na činjenicama, a ne na pretpostavkama.
Šira društvena poruka ovog slučaja
Iako je u centru pažnje konkretan sudski postupak, ovaj slučaj ima i mnogo šire društveno značenje. On podsjeća da djeca moraju biti zaštićena, bez obzira na to gdje žive i ko je počinilac. Porodični odnos nikada ne smije biti štit za nasilje, niti razlog da se prijave zanemare ili relativizuju.
Kada se optužbe odnose na roditelja, društvo je posebno obavezno da reaguje ozbiljno, jer je upravo roditelj dužan pružiti sigurnost, a ne nanositi štetu.
Također, slučaj ukazuje na potrebu da osobe koje prijavljuju seksualno i porodično nasilje dobiju psihološku, pravnu i institucionalnu podršku. Bez takve podrške mnoge žrtve ostaju same sa traumom i strahom od javnog izlaganja. Uloga institucija nije samo procesna; one moraju stvoriti ambijent u kojem će žrtve imati hrabrosti da progovore i uvjerenje da će biti saslušane s ozbiljnošću i dostojanstvom.
Dok sud u Maastrichtu nastavlja postupak, javnost s pravom prati kako će se riješiti pitanje saslušanja optuženog i kakvi će se dokazi iznijeti pred sud. Bez obzira na ishod, ovaj predmet već sada služi kao podsjetnik da su rano prepoznavanje nasilja, međunarodna saradnja i osnaživanje žrtava ključni elementi borbe protiv zlostavljanja.
Pravda ne smije zavisiti od toga gdje se neko trenutno nalazi, niti od toga koliko je vremena prošlo od prijavljenih događaja.
Napomena: svi navodi o zlostavljanju u ovom tekstu predstavljaju optužbe koje nisu pravosnažno dokazane. Identitet žene nije objavljen radi zaštite njene privatnosti, a postupak je u toku. Tekst je pisan na osnovu dostupnih informacija iz sudskih i medijskih izvora, uz poštovanje pretpostavke nevinosti i prava svih uključenih strana.
