Jablanica dvije godine poslije katastrofalnih poplava: porodice i dalje žive u neizvjesnosti i čekaju trajna rješenja
Prošle su dvije godine od jedne od najtežih prirodnih nesreća koje su pogodile područje Jablanice, ali za mnoge porodice bol, strah i nesigurnost nisu nestali. U oktobru 2024. godine razorene su kuće, uništeni putevi i prekinuti životi, a 27 ljudi izgubilo je život u katastrofalnim poplavama i klizištima.
I danas, umjesto da govore o obnovi i normalnom životu, stanovnici Donje Jablanice i sela Zlate i dalje govore o preživljavanju, privremenim rješenjima i čekanju odgovora koji još nisu stigli.
Najviše boli to što su mnoge porodice i dalje u improviziranim uslovima, smještene u stambene kontejnere ili privremene objekte, bez osjećaja da su zaista sigurne. Iako su prošle dvije godine, povratak u domove za brojne ljude nije opcija. Razlog nije samo to što su kuće uništene, već i činjenica da mnogi smatraju da su njihova naselja i dalje rizične zone u kojima niko ne može garantovati sigurnost.
Zbog toga su nade da će tragedija biti brzo sanirana zamijenjene dugim periodom neizvjesnosti i borbe za osnovne životne potrebe.
Humija Arfadžan iz Donje Jablanice za medije je govorila o noći kada je sve promijenjeno. Kaže da je tada bila sama s djecom i da je voda nadirala tolikom snagom da nije imala vremena ni za osnovne reakcije. U trenucima panike, kada je shvatila da situacija izmiče kontroli, svom je suprugu poslala poruku: „Voda sve odnese“, želeći da zna šta se dešava ako niko od njih ne preživi.
Takve riječi najbolje pokazuju dubinu traume koju su preživjeli stanovnici ovog područja.
Arfadžan danas kaže da nikada više ne želi živjeti u Donjoj Jablanici. Kako objašnjava, kuća joj se nalazi u zoni u kojoj je prvi sprat uništen, a sama građevina više nije pogodna za sanaciju. U tim okolnostima, povratak ne vidi kao realnu mogućnost. Porodica živi skromno, suprug prima minimalnu penziju, ona je nezaposlena, a njihov sin je maloljetan.
U takvoj situaciji svaka nova kiša izaziva nemir i strah, jer podsjeća na noć kada su jedva ostali živi. Trauma nije završila s povlačenjem vode; ona i dalje traje u svakom oblaku i svakom jačem pljusku.
Ono što posebno pogađa jeste osjećaj da su ljudi prepušteni sami sebi. Arfadžan je ispričala da je, dok je voda nosila sve pred sobom, pokušavala pomagati i komšijama, izvlačeći ih iz blata i vode. Takvi prizori svjedoče ne samo o katastrofi nego i o solidarnosti koja se rađala u najtežim trenucima.
Međutim, nakon što su kamere otišle i javnost se okrenula drugim temama, mnogi stanovnici ostali su bez sistemske pomoći kakvu su očekivali. I danas postavljaju isto pitanje: gdje su trajna rješenja, a gdje odgovornost?
Sličnu sudbinu dijeli i Jasmin Šošić iz sela Zlate, koji sa suprugom, kćerkom i bratom živi od svega 200 konvertibilnih maraka socijalne pomoći. Njegova priča otkriva drugu stranu postkatastrofalnog života: ne samo fizičku obnovu kuća, nego i borbu za hranu, lijekove i osnovno dostojanstvo. Šošić kaže da su svi članovi domaćinstva zdravstveno osjetljivi, da je i sam preživio dva moždana udara te da novca jedva ima za najosnovnije potrebe.
Hrana, lijekovi i sigurnost, ističe, postali su luksuz, a ne pravo.
Za mnoge mještane problem nije samo u tome što su izgubili krov nad glavom, nego i u činjenici da su izgubili društveno okruženje koje ih je držalo na okupu. Sela koja su nekada bila puna života danas su, prema njihovim riječima, djelimično prazna, a neka domaćinstva nikada se nisu vratila. Iako su pojedine kuće obnovljene, to ne znači da je zajednica obnovljena.
Nema dovoljno posla, ljudi su oslabljeni bolešću, a porodice koje su nekada zajedno obrađivale zemlju sada jedva sastavljaju kraj s krajem.
Ova priča otvara i šira pitanja o tome kako se u Bosni i Hercegovini upravlja posljedicama prirodnih katastrofa. Kada se dogodi tragedija, javnost je kratko fokusirana, najavljuju se pomoć, istrage i obnova, ali za pogođene porodice stvarnost traje godinama. U slučaju Jablanice, mještani ne traže samo materijalnu nadoknadu nego i jasne odgovore o uzrocima, propustima i odgovornosti. Bez toga, kako kažu, teško je govoriti o pravdi i povjerenju u institucije.
Posebnu težinu cijeloj situaciji daje činjenica da se tragedija ne mjeri samo brojkama. Iza 27 izgubljenih života stoje porodice koje su ostale bez svojih najbližih, djeca bez roditelja, roditelji bez djece, susjedi bez komšija. Iza svakog uništenog doma stoji priča o godinama rada, ulaganja i nade koja je u jednoj noći nestala. Upravo zato se obljetnice ovakvih katastrofa ne mogu svesti na protok vremena.
One su podsjetnik da ranjive zajednice trebaju dugoročnu podršku, ozbiljan plan zaštite i sistem koji neće zakasniti kad voda ponovo počne rasti.
Jablanica danas živi između sjećanja i čekanja. Sjećanja na noć strave, na vodu koja je rušila sve pred sobom, i čekanja na odluke koje bi porodicama napokon pružile stabilnost. Dok neki i dalje borave u privremenim kontejnerima, a drugi od skromne pomoći pokušavaju preživjeti svaki mjesec, jedno je jasno: za stanovnike Donje Jablanice i Zlata katastrofa nije prošlost.
Ona je i dalje dio njihove svakodnevice, prisutna u strahu, siromaštvu i neizvjesnosti, ali i u upornosti da se, uprkos svemu, ostane na nogama.
